We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Био сам посве мокар. У први сам мах помислио да сам ce помокрио у кревет. У дјетињству сам то чинио кад год бих сањао воду. Но, од дјетињства je било прошло много времена - биле су ми двадесет четири године - и већ одавно више нисам мокрио у кревет. Много година након што сам престао мокрити, кад год бих сањао воду, још у сну би ме обузео страх и покушавао бих да ce пробудим.
More...
Prema jednoj hikaji jedan gazija u borbama se stalno baco u smrt, a ona bježala od njega. Kada su borbe prestale na svim stranama, on leže na ledinu da se odmori. Nedaleko od njega neka dvojica se posvađaše te jedan opali iz puške u drugoga, ali promaši i pogodi u glavu onog, našeg gaziju na ledini. Eto, ovaj htjede smrt u borbama, ali to nije bilo Njegovo određenje...
More...
Vrijeme je da se ide na spavanje. Na koljenima podno kreveta, pognute glave, skrštenih ruku, šapućem molitvu. Deset mi je godina. Nakon brzog prebrojavanja dnevnih grijeha, upućujem Bogu, našem Svemoćnom Tvorcu, molbu. On zna koliko sam ustrajan na misama, kako hitam na pričest, koliko Ga volim, Njega iznad svega. Pitam ga, preklinjem da izazove očevu smrt, ako je moguće u automobilskoj nesreći. Nek mu otkažu kočnice, nek naleti na led, na drvo, kako Njemu najbolje odgovara.
More...
Stajala je tik ispred mene, u dugom redu predviđenom za plaćanje telefonskih računa, u uskim farmericama, pamučnom džemperu otvorenom otpozada, što mi je dozvolilo da vidim dobar dio njenog ramena bronzane boje usljed silnog sunčanja. Uprkos silnoj nervozi zbog čekanja, obradovao sam se ovoj neočekivanoj slučajnosti, do te mjere da sam poželio da nikada ne dođe red na nju da plati. A zbog pretjerane opijenosti njenim prodornim parfemom skoro da sam se zalijepio za nju.
More...
Sada si u ovom hotelu. I sve što moraš uraditi jeste da požuriš zaspati jer si proveo dug i naporan dan. Zarsi baš morao odsjesti u ovako luksuznom hotelu?Ali nisi imao drugog izbora. Nisi li tražio smještaj po gradskim hotelima, bilo kakav smještaj, i nisi našao ni slobodnu sobu niti krevet.Jesi li to sada zaboravio kako je tvoj prijatelj, vlasnik skromnog hotela u kojem si po običaju odsjedao, na tvoju molbu obavio desetke telefonskih poziva i nazvao sve njemu poznate hotele, tražeći ti bilo kakvu sobu, i nije uspio u tome.
More...
Prije smrti na dva sata snagom koja mu je preostala pogleda Abd al-Latif Salim u oči svoga sina Bulbula, kao da je želio iščupati od njega pouzdano obećanje, i ponovo zatraži da bude sahranjen u svome selu al-lnabijja. [...]
More...
Iz šatora proviri punačka žena koja je pridržavala svoju smeđu haljinu ukrašenu crvenim dezenima. Kraj haljine zadjenula je za kožni pojas tako da su se vunene muške pantalone ukazivale ispod, a krajeve nogavica utrpala je u tamne najlonske čarape koje su završavale u plastičnim cipelama. Kosu je umotala crnom mahramom...
More...
Bodljikavom žicom upregnuto srce parazita. Unutra slovna kripta. Iluzija fatalnosti. Država u vanrednom stanju. Sve je bilo. Sve će biti. Duboko u prsima. Isto lupanje. Kao onda. Kao sad.
More...
Nakon završenih studija ruskog jezika i literature, Liza je nominovana za profesora «kod Čečena», kako je sama zabilježila, u gimnaziji koja je bila nedaleko od tvrđave Groznaja. Tu tvrđavu je podigao jedan ruski general u XIX stoljeću, a čuvali su je Kozaci. Grad, sagrađen oko utvrde, zvao se najprije Groza, što na ruskom znači oluja, da bi kasnije preimenovan u Grozni, užasni.
More...
Imali smo ožiljke koji nisu bili od ovog svijeta. Naše porijeklo je bilo zvjezdano. Ti si bila u jednom ratu, ja u drugom. Teško je bilo pomiriti toliko mnoštvo ratova u nama. Toliki metež neispričanih priča koje su se u nama taložile kao kalcijski oklopi sićušnih Ijuskara na dnu Tihog okeana. Sav taj preživljeni strah, progutan strah, koji je tražio bilo kakav način da izađe iz naših tijela. Sve to vođenje ljubavi na toplim zgarištima, dok nas sve više i više obasjava zvijezda zakačena za padobran - osvjetljavajuća raketa.
More...
Evo, drage moje Nedžma i Nudžejma, evo lijepe i ljupke moje sestrične, priznajem da sam se i previše raspričao pred vama. Ali velim, neka sam! Kad vi nećete pričati meni, hoću ja vama! A evo kreće i ovaj naš amsterdamski voz prema Leidenu, sad ćemo mi tamo, ovo putovanje ne traje dugo. A tamo nas čeka moj veliki dobrotvor, unproforac Christian, doći će na željezničku stanicu u Leiden, obećao je.
More...
O mojoj želji za samostalnošću sam već nešto pribilježio, ali ni slutiti nisam mogao da će me njena kušnja u najskorije vrijeme sačekati. Odnekud mi se uvriježila misao da moji roditelji nisu baš toliko osirotjeli i da je, ipak, ponešto ostalo, i to prilično, ali, već na prvom provjerljivijem koraku, ispostavilo se da sam bio u zabludi i da je stanje loše - isuviše! Da sam bio pronicljiviji, mogao sam naslutiti i iz očevih učestalih odlazaka u Opštinu u kancelariju druga Gojka Krnjeuše, gdje je na klupici znao dreždati i po šest sati, i ne biti primljen, ali mi ni to nije bio dovoljan signal da nešto nije u redu.
More...
Lijepo je ustati rano. Jutro nježno obasipa vedrinom krajolik i moju neispavanu dušu. Kako je dobro imati zadaću. Sve sam uradio, zalio vrt, Astoru dao svoj doručak, sebi skuhao kavu i srkuckam je u prozračnoj sjeni rascvjetane bungevilije. Kada bih mogao biti takav čovjek, ali to je samo uzdah i ništa više. Kratki predah u kome se doduše javila neobična misao: otići u konobu i spaliti onu mračnu sliku, dio još mračnijeg ugovora. To sam pomislio nesigurno i kada se malo preispitam, znam, ništa mi nije teže do uništiti sliku. Lako sam ih poklanjao, u krizama prodavao, ali uništio sam slike samo u nekoliko navrata i svaki put osjetio samoubojstvenu prazninu. A odnekud mi je lakše, što sam tako nešto pomislio, kao da se moj slobodni prostor uvećao za korak, možda i dva.
More...
France Prešem sedeo je za stolom, sam, ali kao da očekuje nekoga. Pred njim je stajala čaša neodređenog pića, ispijena dopola. Moglo bi se, s ove udaljenosti, reći da je bilo oko pet sati popodne. Vani je padala kiša, grane visokih stabala gotovo su udarale o okna krčme njihane vrtložnim vetrom kakav zna da nas ponese početkom oktobra. Ni leto, ni jesen, a na trenutke se učini da je već počela zima, ali bez snega. Takvo je bilo raspoloženje prirode kad je nepoznati slovenački pesnik France Prešem odlučio da prekorači prag prilično čuvene bečke krčme Kod Srebrnog Zmijca.
More...
Oprezno su napustili zamak i Kažem Gan je pojahao prema kući. Prvo je morao pušiti i popiti dva-tri jaka čaja. “Gdje si Akbar, dođi ovamo, uzmi jednu kockicu šećera. Divno je, uzmi gutljaj čaja. Ovo je odličan šećer iz Rusije. Gdje ti je knjiga? Sjedi kraj mene. Opijum nije dobar, nikada ne smiješ da pušiš opijum. A ja ako ga na vrijeme ne uzmem, odmah se počnem tresti. Ali kad pušim, pravim božanstvene stihove. Uzmi papir. Napiši nešto na njemu.”
More...
A od svih koji su dohodili večma me je začudio dolazak Ekrema surovog čija je grubost bila štićena u Kamenici. On reče: ”Evo me, amidža“, meni reče, a ja se ukočim, jer su mi šejh Divinija i mati rođena govorili da stanem na put dobra, te se Ekrem okrenu razgoropađen. ”Ti, Ekreme, pamtiš svoga oca . . .“ . . .’’Otac je moj bez mrlje na duši i na njemu nema sjena sumnje, iako mi je davao bič. Ti znaš . . .“ — urlao je Ekrem surovi, ali ne na riječi ”ti znaš“, nego na riječ ”bič“ . . . ”On nije kriv ... To tebi kažem . . .“
More...
I nije to samo jednom bilo. Filip je često odlazio do Djevojkinih vrata, kucao snishodljivo, pa ulazio i tamo, o tamo! unutra, u sobi; vraćao se brzo i vrlo brzo. To kao s niskim hodom vola da se vraća s neobavljena posla. Žacalo ga je, žacalo u srcu i onom mjestu dole. I jedan dan na igleni konac, i drugi.
More...
Richard Powers, the protagonist and narrator of the academic novel titled Galatea 2.2 and penned by a real Richard Powers, accepts a university appointment as a writer-in-residence. In addition, he becomes involved in an unrealistic research project to teach a computer program how to interpret literary works. Galatea 2.2 manifests self-reflexivity at the level of style, characterization, and theme. It abounds in various representations of the processes of writing, reading, and teaching. This essay aims to highlight the selfabsorption particular to academic fiction and to argue that academic fiction is not to literature what selfie is to Facebook, a shameless self-promotion. Such fiction is oftentimes viewed as an exercise of the ego, a narcissistic activity, but I would like to propose to treat it as a form of narrative introversion and self-analysis on the path to self-discovery when it comes to the community of scholars and writers.
More...
