5.90 €
Preview
We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Hodža je došao rano ujutru! Bila je srijeda ! U dugom mantilu, kao crna ptica, kao neminovnost. Taj pogled njegov, kao da sam ga ranije sreo, pa ga upitah: - Da se nijesmo, ja i ti, možda, ranije, sretali u Novom Pazaru? Pogledao je kroz mene, očima istim kao što su Jasminine, i osjetio sam da me nije vidio!
More...
Veli mi čovjek da voli što mu kuća nije prostranija nego što jeste - voli, kune se, da joj zidove osjeća uzase. Ne treba tu lufta, svaki je luft, inače, praznina i hladnoća. A posebno između kuće i čovjeka. Kuću je, kaže, gradio godinama, od zarade iz „Razvitka“. Takvu kakva je, kao taman košulju. I još bi štošta na njoj imalo da se radi, ili da se doradi, i na krupnije, da sam nije zidao i malterisao, krov krojio. Našlo mu se to neimarskoga zanata. Sad veli svakom da nije njegovo vrijeme, možda što više ne majstoriše, ni sebi ni drugima. Tijelo ga izdalo.
More...
Kada je u Crnoj Gori uvedeno srednjeevropsko vrijeme, Arif s Kose to nikako nije mogao da razumije. - Kako to, pobogu, da se sat pomjera čas naprijed, čas unazad? – čudio se. - Ada nije, Arife, nego je to zimsko i ljetnje računanje vremena. Prihvatamo evropske mjere. Ako hoćemo u Evropu, moramo i sat po evropski da navijemo – pokušavao je rođak Ramčo da mu objasni stvar. Ali, uzalud. Arif je čovo starog kova. Navikao da je sve po njegovom – i tačka. Navikao ženu kad pogleda da zna šta hoće. Navikao na volove kad vikne da znaju na koju stranu da krenu, da se konj upravlja prema njegovom glasu. Kad grad počne da pada, Arif prouči dovu i grad stane. Nije šala, čak i žito brže raste dok ga on gleda. Možda bi i kamen mogao zdrobiti pogledom.
More...
Svaka narodna predaja ilj’ hićaja živi onolj’ko kolj’ko je u njoj istine ilj’ zagonijetnosti, koja nas danas zaokuplja i koja nam razbuktava maštu da u njoj uživamo i njome se napajamo nekim novim iskustvima i novim radnjama koje će biti korisne, ne salj’ ljično nama, nego i onima koji ne o’kružuju i bitišu sa nama. Postoji vrijeme koje se ne pominje po godinama ili datumima, već vrijeme koje se pamti po onome ko je to vrijeme označio i ostavio ga nama u amanet da njegujemo prošlost i iz nje izvukujemo pouke i nauk za dalje življenje i bitisanje. Postoje tak’i ljudi i tak’a vremena, samo se treba osvrnuti oko sebe, oslušnuti i prepoznati i vrijeme i ljičnosti u njima. Takaf’ je jedan vakat postoj’o i u selo Koniče, tu nadomak nas, i samo ga treba odabrat’ i uživat’ u njemu. Nema Koničanina koji i dan-danas ne zna bar jednu priču o Numu, i koji svaku priču posmatra sa svoje tačke gledišta. I dan današnji, često se more čut’, da ljudi minulo vrijeme m’ere po Numu, a i događaje bilježe po njemu. Čućete da se nešto dogodilo u Numov vakat, da je to i to uradio Numo, da je to i to rek'o Numo, da bi Numo to uradio ‘vako i ‘vako, i tako redom.
More...
Kao i sve legende ovoga svijeta, i Legenda o ljubavi Servantesa i Dulčinee, španskog pisca i ulcinjske plemkinje – lijepa je i neistinita. Puna je nelogičnosti: istorijskih, folklornih, nacionalnih, vjerskih; brkaju se vremena, narodi, vjere i običaji. Anahrona je i obiluje klišeima ta priča... Ipak, izvan svih konteksta, sama priča živi od zanesenosti, a ljepota i ljubav su najveće onda kad su - van konteksta. Dakle, da ispričamo tu priču koja je u Ulcinju, među običnim svijetom ostala da traje kao još jedna ljubavna skaska iz inače prebogate ali haotične prošlosti grada koga su Mlečani doista zvali Dulcigno in Dalmatia, da li zbog masline i njenog slatkog ulja kojih je i u mletačkom periodu ovdje bilo u izobilju, ili baš u spomen na ime mjesne ljepotice Dulčinee, koja se zaljubi u zatočenog španjolskog pisca Servantesa, Dulčinee, usto i ljubimice Don Kihota, junakinje Servantesovog svevremenog romana ”Don Kihot”.
More...
...oči varljive, dubino ponorna stvarna i nestvarna, gledajte: Gledajte mašer svijet ovaj još malo, jer trena slijedećeg mrena će na nur pasti, kao džemre u zemlju i vodu što pada. Ishlapiće dani i noći, utrnuti vrijeme viđenja: Vidjeste što vidjeste, što htjeste i što nijeste htjele, što željeste i što nijeste poželjele. Šutio sam što sam šutio, kad sam htio i kad nijesam htio i šutnjom pozlijede i rane skrivao od drugih i od sebe. Čineh što čineh, nešto s voljom a nešto bez volje, nikome dobar i nikome dovoljan, još manje u lezetu ikom. Sanjah što sanjah, a snovi me ispotaje iznevjeriše. Od rođenja plakah što plakah i, pjevah što pjevah i sam se sebi sejrih, sam sebe čuh, drugi za to nijesu marili, koliko za snijeg lanjski.
More...
Kad je pogledaš, Jupova livada u Zloglavlju je kao i sve druge. Samo što se u proljeće zazeleni prije i bujnije no sve druge livade oko. Pri dnu livade je izvor. Bistar kao dječje okce, a voda mu pravi grom! Kad je rahmetli Halko bio na samrtnoj postelji tražio je da se napije sa tog izvora. Kažu da je poslije drugog gutljaja odmah ispustio dušu. Malo podalje od izvora, izrastao je orah, tvrd, koštunjav, a granat do oblaka. Baš pod njim je nešto pečilo Jupovu kravu, pa je otegla papke na licu mjesta. Bacili su je u pećinu ispod Obrova, a Jupo od tada nije držao stoku, niti je kosio livadu, već je davao drugima podnapola.
More...
E, boj'o se Hadžimanović Duro od Džidića Hasana, a njih obadvojica od Babića Jašara... sjedi pod kruškom u polju starina i junačina Vejsil, otima se starosti, živi od uspomena... ... A kad se Vuk Lopušina oturi, pa krstari po zemlji i traži ko će mu izić na mejdan, javi se Babić Jašar i reče knjazu: Ne njemu, nego svakom drugom kog imaš javljam mu se i čikam ga... A pošto se niko ne javi knjaz Jašaru dade peškeš, šest napoliona i handžar, i sad je taj handžar u muzeju u Nišiću...
More...
Bonaca. Smiraj nad sinjim dubinama mora, ni vjetrića da talase bar namreška i pokrene obalama usamljenog otoka. Sunce sišlo sa visina i rasplamsalo džehenemske vatre, što su nečemu život a nečemu smrt. Iz pustog krša trepti, leluja se jara, prelijeva se i pulsira stvarajući čudesne slike što na tren bljesnu i preobraze se u neku drugu aždahu od koje i kamen puca i osipa se kao pijesak iz šake. Bezbrojna dihanija sićušna i skakavci dahću u horu simfonije očajanja, ni zmije pod kamenom ne miruju. Ponekad samo usamljeni galeb cijukne žalobno i netragom mine nad tim izgubljenim svijetom, nad tim kužnim mjestom gdje istrajavaju ljudska bića.
More...
Kad se Fehima Hasanova vratila iz bijela svijeta u Potkrš, svi su u nju gledali kao u čudo. Kratka kosa ofarbana u crvenu boju, dugi nokti, obrve očupane, a lice ispijeno, kao da je milion jutara budno dočekalo. Nigdje one djevojke što je po potkrškim livadama čuvala stoku, nigdje one djevojke što je sa petnaest godina sjela na motor nekog neznanca i otišla. Tada je za njima ostao samo crni dim iz auspuha i prašina sa potkrške džade. Otkada se vratila u svoj kraj, Fehima je svaki dan, polako, silazila niz uzani potkrški put, pazeći da joj se ne slome kao čivije tanke štikle, dolje do magistrale, da čeka «neki prevoz». Čučnula bi, zapalila cigaretu i čekala. Jedan put, dok je tako čekala, kroz prozor dugačkog automobila pojavilo se brkato lice Hajra Pendrekića, ponudivši se da je prebaci. Fehima se osmjehnula i sjela do vozača.
More...
Kad bi god ko u Trnavi i okolini umro, Fajčan bi zaramio onaj bapnjasti kramp što mu ga Izo Rašitov donese iz nikšićke «Željezare» i lopatu koju ga je častio Daut s Vardišta ono kad mu je pomagao kanal da kopa, i uputio se pravo na groblje. Zavrnuo bi rukave kockaste košulje, pa bi mu se ukazale vene. Debele i plave. Čvrsto bi stisnuo dršku krampa rukama što su podsjećale na nekakav suharak, čvornovat i žilav, i bapao tvrdu zemlju. Kopao je Fajčan grobove za pare, ali nije tražio dnevnicu. Nije se pogañao pošto će iskopat raku. Uzimao je kol'ko mu ko da. Kol'ko je kome od srca slatko. I nije birao - kopao je Srbima i Muslimanima.
More...
Obična soba. Lijevo do zida krevet, natkasna, do kreveta sto i stolica. Na stolu bokal sa vodom, radio, novine i knjige. Scena traje desetak sekundi, onda podiže pogled ka publici, i ponavlja za sebe. Kao šarena sevdi-ptica, kao dopuštena mađija kao san Kodža-Mimara Sinana, stajaše tu Aladža-džamija, puna četiri stotine četrdeset i dva ljeta, na ponos zemlji Bosni, ukras svijeta.
More...
Talib raskopčao kariranu košulju. Ukazale mu se kosmate grudi. Tanak sako okačio o desno rame. Nov ćulaf nakrivio prema desnom oku. Korača, ponosno odmahujući koščuravom lijevom rukom. Primjetno razvlači usne. Pokreće mu se izbrijana brada kao da s nekim razgovara! - Baš mi je drag kćerkin sinčić! Zajačio, ispravlja se, samo što nije počeo da ide. Danih kod njih, upoznade se sa mnom! Cimne se iz majčina naručja, hoće k meni! Čim malo otfrkne, uzeću ga za ručicu, dovesti kod sebe, zabavljaćemo se, uživaćemo!
More...
Bijaše snijeg hrdnuo do koljena i tek se navrh nekoliko dana probiše prtine po selu. Uzane. Jedva je čovjek mogao natrefiti u rašljokane stope, koje nijesu odgovarale svačijem koraku, pa se bilo teško kretati. Ali, do kafane se moralo, pa taman kad bi se i po nekoliko puta palo u snijeg. Došla, kažu, nova konobarica.
More...
Druga polovina ljetnjeg dana sporo odmiče. Omorina neprestano steže svoje omčice. Nekoliko kuća kao iz šake rasuta, prže se u selu Prisoje. Sa blage strmine tumolo žmirkaju na prostranu dolinu ‘utnulih usjeva. Krivudava traka rijeke usahlih ‘ubora, smireno migolji. Smekšalim asvaltom magistralnog puta rijetko protutnji vozilo, raskidajući uljuljkanost. Iznad kuća iskezili }osi brežuljci sa rijetkom klekom ili kržljavim grabom. Ukazale se brežuljcima blještave stazice koje razgazi stoka tražeći sićušne travke. Vahid se izgega uz krivudav put, zastade pred kućom. Smireno otpuhnu. Otrije znoj rapavom šakom sa uzanog čela.
More...
Čovjek ne bi trebao klonuti duhom, mislio je Tahir K., jer uvijek može naći, ako se malo potrudi, i nešto gore. Duvanjska jugovina je, naprimjer, gora i od duvanjske bure, jer je jednako jaka i prodorna, a pritom je vlažna i slana, pa nagriza sve čemu se primakne. Teško je čovjeku koji podiže bašluke roditeljima, ali je gore podizati roditeljima bašluke u čijem podnožju roditelji ne leže i neće ležati. A gore i od toga je ovo što on ima, naime da pritom nema bola, stida, bijesa, nema ničega osim ravnodušnosti i osjećanja da je upravo ovo ovako prirodno, jer je najsličnije odnosu koji su imali on i roditelji mu. Utješno je znati da bi on mogao pronaći i nešto gore, ako bi se malo potrudio, a iz iskustva zna da bi mogao, jer srećom uvijek ima i gore.
More...
Skočilo sunce iznad Prokletija, poraslo i raskrupnjalo na čistom julskom nebu. Ne možeš ga pogledati, kamo li do noći izdržati. Nadgornjalo je sve i zažeglo. Tamo: vaskolika brda, do mirne skadarske drage, do mora i preko mora, gdje se vječito ljube nebo i zemlja. Ko ima bistro oko može da vidi kako se modri rukavci mora zavlače u gole crnogorske grebene, u zelena usta primorske zemlje. I to zarana, dok se još nije digla izmaglica s rose i vode, dok su oči jutrije, neupahnute nevidljivim trunjem koje s danom zrijeva u njima.
More...
Između gustih borovih kičica skakuće nemirni leptir, virka vršak bijelog klobuka; čas izroni kao tek iznikla pečurka, čas potone, nestane, izgubi se u boriku. Podne je. Sunce je skočilo nasred neba. Nadjahalo gole planinske čalme, zapalilo sjajem i toplinom. Leptir se ponovo krenu, poče da igra okolo žbunja, između grana. Svitkaju mu srebrna krilca. Skače s grane na granu, sveže se za poneku, bere zelene borove šišarke. Panto se diže, savi grančicu: leptir se ukaza, naraste, pretvori se u pravu mušku kapu.
More...