4.50 €
Preview
We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Dugačkim bolničkim hodnikom odlijegali su koraci. Kao da neko na njima nosi teret vremena. Teret sudbine i teškog života. Udarali su u glavu doktorku Lejlu u ordinaciji broj 22. Reski odjeci su joj se zabadali pravo u mozak, pa spusti naočare i pozva sestru. U tom momentu kod nje banu suvonjav ispijen čovjek. Desnu nogu je potpomagao štakom. Vrata tresnuše od zid, a on se nasloni na okvir i uperi štaku u doktorku.
More...
Maj na izmaku. Nebom prorijeđeni oblaci, zubati sunčevi zraci sporo se probijaju. Sjeverac sa visokog Žilindara često profikne, ošine oštricom da se ne zaboravi.
More...
Potpisala je. Morala je. Suze su joj tekle niz blijedo lice. Potpisala je i ostavila djeci kuću koju je gradila svojim rukama i znojem. Ruke su joj drhtale. Vikao je. Ubio bi je da nije potpisala - pričala je. Morala je. Tako treba. On je odlučio i za sebe i za nju. Nije je pitao da li želi i da li hoće da potpiše. Ima da potpiše i tačka.
More...
Ima tomu podosta kako me muči tugaljivo pitanje: kako to da se ne mogu sjetiti lica svojih roditelja i proširene porodice (baka, djed) iz njihovih najmlađih dana i godina? Tko je kriv tomu? Naš mozak — koji nije mogao isfotografirati i uskladištiti rana lica u naša atomizirana dječja neuronska spremišta? Ima u tome neka razvojna greška samog mozga. Čak i neka vrst nepravde: svi moji »veliki« iz bliže i daljnje obitelji mogli su ponijeti razvojnu sliku mog odrastanja gotovo bez mrlje i čisto: moje rođenje, djetinjstvo, prvu mladost, muževno doba života, pa i sam početak starenja. Ali ima u tome životnom rukopisu i ciklusu i neka pravda: sve moje bližnje ja sam mogao doživjeti kao stare ljude, ali oni mene ne! Tako se moje nepoznavanje njihovih prvih dana i mladosti poravnava s njihovim uvidom u moju starost!
More...
Vrata se srećom nisu sasvim zatvorila pa ih primim s gornje strane i povučem prema sebi, tako da ih ne moram primati za kvaku. Uđem, preletim pogledom oglasnu ploču pa uđem u glavni hodnik. Ništa strašno — jedna mlada cura, visoka i mršava, već je vidim na Jadranu preko ljeta, i dva muškarca, obojica malo mlađi od mene, recimo u srednjim četrdesetima. Vani je valjda 37 stupnjeva, a jedan je od njih preko majice kratkih rukava navukao zeleni ribički prsluk. Drugi sjedi prekriženih nogu, u kratkim hlačama, što znači da mu uopće nije stalo. Iz poluraspadnute cipele viri mu bijela čarapa na kojoj je plava nogometna lopta.
More...
Ujutro, petnaest do devet, okupimo se ispred ulaza naše kompanije. Čučnemo, zapalimo cigare i jedan drugom prepričavamo šta smo radili prošle večeri. Na koga smo se kladili u kladionici, prozborimo pokoju i o političkoj situaciji dole, kod nas. Govorimo našim jezicima, smijemo se i šalimo. Tačno u devet na dnu ulice pojavi se sekretarica. Lijepa i gorda, s osmijehom nas pozdravi i otključa vrata.
More...
3D štamparija O ubijanju Mogućnosti Istorija i geografija Kvaka Aufhebung O izvesnosti Šut Da li se čujemo? Gde je tu? Minus Pad Erotska priča Špijun Junače Prelom Salata
More...
Otišao sam na audiciju za film U zemlji bez vode i meda u Hollywoodu. Zajednički režiserski pothvat Angeline Jolie i Brada Pitta. Ali zakasnio sam cijeli jedan dan. Zakompliciralo se kad su vidjeli moju putovnicu na aerodromu. Cijeli dan ispitivanja o mojim putovanjima i poznanstvima. Da vam sad ne objašnjavam. Uglavnom, kad sam konačno stigao, naišao sam u producentskoj kući na prazne urede. Čistačica me uputila da će se nova audicija za jednominutne uloge i statiste održati u Namibiji za petnaestak dana.
More...
Marko se probudio sa zgužvanom kožom na obrazu. Opipao je duguljastu brazdu i pošao u kupaonicu. U žurbi je uključio laptop i logirao se na LinkedIn. Jedna poruka. Tu je još bio poziv da se pridruži grupi Bankar i obavijest o sedam pregleda njegovog profila u posljednjih mjesec dana.
More...
Pozvonio sam joj na vrata. Napolju se već smračilo, bazdio sam na alkohol. — Je li sve u redu? Prekinuo sam je u obrađivanju fotografija. Stavila je dvije čaše na stol i ulila nam vino. Otpio sam gutljaj i pogledao je u oči. Plamtjele su sjajem glatkog kestena. Odložio sam čašu i zapalio cigaretu.
More...
Izašla sam na stanici vlaka na kojoj se nalazi aerodrom i ponovno me uhvatio neobičan osjećaj kako nisam promijenila prostor sve od svoje kuće. Prvo je željeznička stanica izgledala kao ulica, a sad je aerodrom izgledao kao željeznička stanica. Moja nevidljiva, privatna žičara isporučila me u kutiju do aerodroma koji me, pak, može odvesti na nebrojena druga mjesta.
More...
Jednoga jutra ljudi na sjevernoj polutci probudili su se, a ljudi na južnoj polutci upravo su završavali s predvečernjim radom, pa iako je svjetlost iznad svih zemaljskih ljudi bila u potpunosti neujednačena, iako su u prazninu neba iz svojih usnih šupljina izgovarali neke sasvim različite riječi, i jedni i drugi mogli su primijetiti kako u njihovim slavinama nema vode. Toga se dana sjevernjaci nisu uspjeli otuširati prije posla, te noći južnjaci su prljavi otišli u krevet, i sve to ne bi ih previše zabrinjavalo da se ista situacija nije ponavljala i sljedećih dana.
More...
Evo ti jedna mala ali bitna razlika između nas dviju. Koja je to idealna udaljenost od vatre? Ti se čudiš kako to da već nisam izgorjela. Ja se čudim kako to da se ti nisi smrznula. Ti si napeta jer misliš da želim pobjeći od svega, svatko normalan bi to poželio, misliš. Suviše tuge u toj priči. Suviše moje ime povlače po blatu. U toj priči umiru ljudi. U njoj gubim sve do čega mi je stalo. Tko normalan ne bi želio pobjeći od toga, ha? E, vidiš, meni je to sve što mi doista vrijedi. Moj izbor već dugo nije između sreće i nesreće. Moj je izbor između nesreće i ničega. Ubij me, ali ja biram prvo.
More...
Ana je iskoračila iz školskog dvorišta lagano, praveći se da joj nije previše stalo da brzo ode sa tog mesta. Bila je strašno umorna i činilo joj se da ne oseća udove. Noge su bile dva kamena tega. Ali nije se moglo ostati tu. Bilo je to jedino mestona kome se u tom trenutku nije moglo ostati. Pitala se hoće li uspeti da se dovuče do kuće ili bar da zamakne za prvi ugao, da postane nevidljiva. (Čudna je bila moć uglova; ljudi su iščezavali za uglovima da se, poneki, nikad više ne vrate.) Bridelo joj je celo lice, ali najgora od svega je bila težina na potiljku. Tuđe je poglede ponela sa sobom i moraće da ih vuče do kraja duge ulice.
More...
Neko je rekao da je neprekidno obračunavanje sa vetrovima, talasima, suncem, svim ćudima mora, večito obuzdavanje nemirnog putovanja po nepreglednom moru, nalik na kroćenje divljeg konja, upravo ono što je neophodno da se umilostive bogovi koji su vrata ka carstvu dubina zatvorili pred nama. Ne znamo za šta smo kažnjeni, možemo samo nagađati. Nerazumljivo nam je ustrojstvo ovog sveta koji nazivamo svojim iako smo njegov neznatni delić.
More...
Najnježniji i Najsnažniji, Danas sam prešao granicu i stigao u regiju otvorenu nebu. Pod ovaj golemi svod došao sam da napokon legnem s tobom, da se ispružim, sklopim oči i počnem rasti kao trava.
More...
Ne znam zašto sam došla. Uskraćenost, ovog puta svojevoljna. Odraz svega čega sam bila lišena. Pokušaj da stvari budu u korelaciji, ne u nesrazmjeru. Ljudi su skloni stvarima nadomještati uskraćenost. Meni se čini da je treba podebljati, podcrtati, osvijestiti je, pogledati u to čega nema i tu se uvući, skutriti, ispuniti prazninu onim jedinim što imaš — sobom.
More...