4.50 €
Preview
We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Žurnim korakom prelazim Latinski most. Zbog gužve jedva se provlačim pored žena koje prodaju kokoške, nojeva i prepeličja jaja u ogromnim količinama, kao da u cijelom svijetu žive samo perad. Prati me mladić sa fesom, čakširama i tamnim naočalama.
More...
Idem putem dosuđenim. Svojim, drugim i ne mogu, lažu oni što sebe zovu mudracima kad kažu da mogu. I ovaj mi dobro zakrčen, svačim nabacan s obje strane, da mu se nekad ne zna ni odakle je počeo niti kamo vodi, i to od onih što o putevima malo znaju, ili, još, ne mare za njih. Bože, drskosti! Tu počinje i moj konflikt s takvima, a poraz mi je gotovo izvjestan. Moj put je, neka bude za sad tako, put pisca koji se prisjeća dana kad su mi uručili poziv za prvi razred, te je baš to bio, vjerujem, moj početak.
More...
Zovem se Abdulkadir. Tada, kad je Bihor poharala brđanska eškija, imao sam sedam godina. Iznemoglog od gladi i studi, doveli su me pred čador četvorica vojnika. Spuštalo se maglovito martovsko veče, hladno i grozničavo. Pod čadorom su žmirkale svijeće. Jedan od četvorice vojnika raportirao je čaušu Bejtulahu da sam pronađen pod ruševinama kuće i da, zbog iznemoglosti i straha, ne govorim. Čauš Bejtulah je naredio da mi vojnici, tu pred čadorom kraj vatre, dadnu hranu a potom da me smjeste pod čador.
More...
Odvratnu zemljuštinu ispod moje kuće nabacio je bager Komunalnog. I to na moju inicijativu. Htio sam da izvedem strogu ravnicu na mjestu gdje će niknuti kuća, pa je došao bager i spustio raonik u ledinu. Počelo je tlo da vibrira. Da se rastresa busenje. Auspuh je ostavljao crn trag po travi i preoranoj zemlji, a gusti sivkasti dim štipao je za oči i uvlačio se u očne i nosne duplje. Kroz sve to, provlačio se smrad pregorjele nafte, a meni se činilo da miriše i uživao sam kao narkoman. Pokazivao sam vozaču dokle da kopa, gdje da spusti raonik još malo, gdje da obrati pažnju na ravnicu.
More...
Kasno je. Crni Vrh pokriva gusta kapa magle. Kiša teče. Jedva se išta vidi. Po ovakvom vremenu ne putuje ko ne mora. Pustim putem brekće pasat. Svjetla razgone noć, automobil se kreće sve sporije, krklja, zastaje, trza. Vozač skreće na proširenje pored puta i automobil staje. Čovjek neko vrijeme ostaje za volanom, razmišlja šta da radi. Svjetla su sve slabija. Izlazi, otvara haubu starog auta i zabrinuto gleda u prašnjavi splet kablova.
More...
Moja rahmetli majka Hajruša, Allah joj se smilovo, nije imala braće. Ustvari, ne da ih nije imala – imala ih je. I to šest! Ali ih je sve do jednog gubila još čim bi prohodali, prosmijali se i počeli slagat prve riječi – još u ranom djetinjstvu pokosi ih neprebolna; najednom ih obuzme vatra, zanemognu i – tak! Najduže poživi Bećo, on se nekako borio do četvrte, pa se u četvrtoj i on pobole i treću noć od kako pade na postelju, negdje ispred zore, ispijehnu. Bisa, majka moje majke, bila je tvrđa od kamena – od velike tuge srce postane komad hladnog čelika – ali bi pala kraj mrtvog djeteta, dugo ga stiskala uz prsa, a kao da je govorila: ne, ti nisi umro, sine moj, evo ti – podoj, pa prograji, o dijete milo… Skoro uvijek prva bi vrata otvorila sestra Begija i vidjevši kako čvrsto u naručju drži mrtvo dijete, prišla bi, poljubila je, milovala joj kosu i molila da se ne sekira – Bog je milostiv i biće muške djece. I ona se nadala, nadala, nadala… I davao je Bog mušku djecu – ali i uzimao!
More...
Pored sokačića pri kraju grada zasjele: kovačka, obućarska i radnja za izradu i popravku samara. Ivicom sa druge strane strči upored nekoliko zabodenih kočića. Vezivale su za njih mušterije konje i drugu krupnu stoku dok su pazarivali i cjenkali se sa zanatlijama u tim radnjama. Tokom kišnih dana jeseni i proljeća razgnjecalo bi se sokačićem blato izmiješano sa balegom i mokraćom! Vonj se dizao te mučki migoljio oko nozdrva prolaznika! Majstori u radnjama, noseći po golemo breme godina, nastojahu da budu čili, uslužni i veoma pitomi prema mušterijama. Svakom zarađenom novčiću pridavahu valjanu pažnju.
More...
Rosom umiveno lagatorsko prisoje. Riječima neskoljiva ljepota. Nad selom, sa istočne strane, nadvio se Đuđ, crn i prkosan, kao da govori još sanjivim Lagatorcima: Džaba ste ranili, nema sunca dok ga ja ne pokažem. Krenuo sam, željan i sivog kamena, tananim putićem prema Popči, rijeci mog djetinjstva. Miris trave i hrastove šume opija, budi sjećanja iz rane mladosti i nosi mi dušu ponosno uzdignutim brdima. Oni što još uvijek tu žive nisu ni svjesni koliko čari kriju i koliko volje za životom daju ove taze pokošene livade. Možda neko i uzdahne gledajući skupocjene automobile iz Luksemburga i Švajcarske, nesvjestan da samo Bog zna šta je prava sreća, da je On desnom rukom dao a lijevom uzeo. Nikom potaman! Da Bihorac nasljeđuje breme svojih predaka, koje mora odnijeti što dalje, i da dvojica gube: siromah što je otišao i siromah koji ostaje. A samo On zna zašto je to dobro…
More...
Gledao je u dubok vir Obrtnjak, u nebesa što se u njemu obrću. Sjećao se da su mu se tako obrćala nebesa one noći kad je ranjen ležao na poljani. Sjutradan se probudio pod čadorom, gdje su ga, onesviješćenog, donijeli vojnici. Ali, srećom, rana je brzo zarasla. Kad je ratu došao kraj, krenuo je u svoj zavičaj, pješačio dva mjeseca preko Rumelije i, nakon četiri godine provedene u askeru, kročio opet puteljkom niz svoje selo. A noć se na Bistričku dolinu bila već spustila i gasila se zadnja rumen u povjesmima oblaka na zapadu. Zanosio se pod bremenom umora i udarao stopalama o kamenje i čaporove na puteljku. Stigao je do prve česme i, pošto se napio njene vode, sjeo i gledao u žmirkave zrake zapaljenih lučevih zublji, koje su se ozdo iz doline, iz katafa, javljale i jedva kroz noć probadale. Čuo je i prepoznao kašljanje starca Huseina i njegovo koračanje. Nakašljao se i on, tek toliko da se starcu javi, i ustao da se s njim sretne i da se pozdrave.
More...
Do početka rata moj je sugovornik bio kreator gospodarstva. Sarajevska Olimpijada ga pamti kao domaćina tihe, pitome naravi u kome su se gospodarski i športski talenti natjecali kao primarne vrline. Čini se da je pobijedio rizničar europskog iskustva.
More...
Zemlja Bosna. Posljednja decenija dvadesetog vijeka. U izmoždenoj, izmrcvarenoj, razorenoj, popaljenoj, silovanoj, unakaženoj, opljačkanoj, svestrano poniženoj zemlji Bosni i grad Srebrnica. Utočište unesrećenih. Gnijezdo spasa, u tom dragulju prirode, između vode i šume, svile su Ujedinjene nacije. Iz sve zemlje Bosne raskrvavljeni, obezvrijeđeni, opustošeni, unesrećeni, jadni i čemerni žude da se zlatne Srebrnice domognu, vjerujući u spas, koji im obećavaju Ujedinjene nacije. Vjeruju moćnima i velikima, jer su sve druge nade izgubljene. Vjeruju u humanost Ujedinjenih nacija. Čeznu za Srebrnicom. Hoće u to gnijezdo spasa, da makar posljednje dijete iz porodice sačuvaju, da lozu nastavi. Žude da se domognu prostora spasa, pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
More...
Vozeći se bihorskim vrletima, kao da sam listao davno čitanu knjigu, stigoh na Bukvicu, zavičajno brdo, sa kojeg se vidi trinaest planina i tri države, ali i kraičak Lima kako svitka između dva brda na Stepanici. Lijepo izađem iz auta, prvo se zahvalim Bogu što je vedro, što sunce grije, što opuhuje vjetrić, što još uvijek, uprkos što se svašta izdogađalo, stojim na svojim nogama, mašem rukama, gledam očima i što se radujem. A onda raširim ruke i kažem: – Dela, nagledaj se. Okreni se k istoku i gledaj, gledaj, gledaj. Pa se okreni k zapadu i gledaj, gledaj, gledaj. Okreni se na sve četir strane i nagledaj se beskrajnih šuma koje me gledaju proplancima, kao okruglim prozorčićima, nagledaj se prostranih livada, dubokih potoka i krivudavih puteva, raštrkanih kuća i nagušćalih bašti pred kućama.
More...
Mukom je mučala džada. I izgledalo bi kao da je noć sasvim progutala, i nju, i kuće, i avlije, da se još ponegdje ne nazirahu svjetiljke fenjera. I to u kućama onih imućnijih, ili onih koji se boje tmine. Ili svoga grijeha. Isprehla grana džanarike zaklanjala je mali prozor oniske kuće. Cvjetala je svakoga proljeća, ali ne pamte da je roda davala. Stari Mumin govorio je da su nekada davno pod njom dvoje mladih zgriješili. I nikada je nisu posjekli, no su je zanavijek ostavili da svijetu svjedoči o svome taksiratu. Lijepa je bila samo u cvijetu dok je beharom mirisala. Ali nikad se djeca ne grabljahu o njene plodove, jer ih nije rađala. Jalova je bila.
More...
Promjena je stalno korak ispred moje svijesti. Proklija negdje duboko u moždanoj tvari, sazrijeva, a onda prsne. Rastvorim se kao prezrela smokva, iz mene se cijede sokovi. Vjetar pomiče tanku tendu iznad stolova i ona se polako nadima, pa spušta. Duboko diše ljeto na otoku. Luiza sjedi preko puta mene, skuplja žličicom pjenu sa svog kapučina pa je stavlja u usta. Čini to predano, koncentrirano. Luiza zna samo za sada i ovdje. Nosi žutu haljinicu bez grudnjaka, lakira nokte u tri boje, cijelu je kosu dala splesti u sitne pletenice.
More...