CRVENO I CRNO
Kad uhvati jaka studen i roblje se zgomila u kuću, Tafil opet poče zaticati strinu Delvu opruženu na sred sobe, «ni mrtvu, ni živu.» Već od ranog jutra, midžo Mehmed, natomrñen i nijem kao stijena, hvatao je za kosu, bacao poda se i prštio sve dok mu ne bi obamrle ruke. A ona se rabno, kao kokoš, njegovome bijesu prepuštala. I tek kad bi Mehmed, zadihan il zacehnjen kašljom, ispanuo u avliju da uhvati zrake, Delva bi se obrnula nasatice i gledala pozadugo u dlanove svojih šaka kao da o njima duboko razmišlja, a zatim bi namještala šamiju na glavi, otirala krajevima te šamije krv sa lica i dizala s poda zarozane čerge i ćilime.
More...