4.50 €
Preview
We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Idem se odmoriti kod prijateljice koja odnedavno stanuje u staračkom domu. To što u nje nađem djeluje ljekovito, lakše mogu olabaviti čvrsto zategnute, žive probleme koji me bodu i uznemiruju. Narod kaže da se ne treba brinuti ako je „sve u svoje vrijeme“. Lako se sjetiti što narod kaže ali nije lako prepoznati vrijeme. Tko više sluša narod!
More...
Nema ga ko što je bio Ilija Gvozden. Ne onaj iz Novakovića što mu je kuća bila između Marijana Deronje i Roze Gvozden. Onaj je što mu je kuća bila u Ljepovićima kad se hoće preko potoka iz Kuta Dužnovića kućama tu odmah iznad ljepovićke vode na tri lule. Dvije začepljene drvenim klinima a na treću je teklo toliko vode da Ljepovićani nikada nisu bili žedni. Ni oni što su tada prolazili u Osoje, Ponikvu, Vijaku, Oćeviju, Drmeše i Jakiće. E taj Ilija Gvozden je držao zečeve, svirao violinu i volio ispeći zeca pa pozvao Šukura i mene. Nešto je posebno vidio u nama ili mu se činilo. I samo je take zvao.
More...
Zadnje ratne godine kad me majka donijela na svijet, moja prijateljicaVišnja imala je osamnaest godina. Te strašne i krvavegodine mladi ustaški časnik zagleda se u mladu i lijepu djevojkuVišnju. Gdje ju je vidio, samo dragi Bog zna. Umjesto božićnečestitke, poslao joj je pismo u kojem se očitovao kao njezin obožavatelj.To pismo igrom zle sudbine dopalo je u ruke nekog partizana,koji je bio ludo i posesivno zaljubljen u mladu slikaricuVišnju, pa kako je bio komesarčić poltrončić, dao je pismo svom nadležnom, ovaj višemu od sebe po činu i zločinu, dok nije došlo do zapovjednika partizanske vojske.
More...
Tek nakon tjedan dana počinje se u meni rađati misao da to više nije slučajnost. Do tada mi se činilo da je to uobičajeno, jer se tako često događa pa ti prijeđe u neku vrstu navike koje nisi ni svjestan. Prije je zamijete drugi nego ti. Radim u gradu neki dosadni posao općinskog službenika, posao koji ubija rutinom jer se ama baš nikad ne događa nešto neočekivano, iznenađujuće i uzbudljivo. Čim otvorim oči znam kako će mi proći tih osam sati radnoga vremena: rutina koja ubija, dosada i monotonija na koju se kroz godine i navikneš. Ubije u tebi svaki onaj zamišljeni, a nikad ostvareni korak koji vodi u neku vrstu avanture i istraživanja novoga.
More...
Ovo je priča o mojem ocu. Nju ne stvara književnik (ta kako bi ju pisao književnik kada je moj otac bio jedan od najvećih što ih poznaje naše vrijeme, a ja to nisam), ne stvara ju ni želja da pripovijedajući istaknem sebe, a još manje da istaknem oca koji je još za života bio istaknut zahvaljujući svojim djelima. Ovu priču ispisuje kajanje za koje je sada prekasno budući da je moj otac prešao u carstvo sjena. Ipak, što vrijeme više prolazi sve više uviđam da nisam bio dostojan sin svojega oca, da sam materijalne vrijednosti stavio ispred ljubavi prema roditelju te da sam na taj način pogriješio u odnosu prema njemu. Otac je kroz život nakupljao mudrost pa mi je, zaogrnut starošću, prorokovao da će doći dani napunjeni kajanjem (ja sam mu se tada smijao izrugujući njegovu starost, o neokajana moja ludosti!).
More...
Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prošloga stoljeća njih dvoje nije baš mnogo znalo o trenutnim političkim okolnostima. Načuli su od starijih da je nekada bilo nekih Turaka, pa da su djed i otac išli u neki Prvi svjetski rat, da trenutno tuku i ubijaju jugoslavenski žandari (ali o tome se govorilo prilično tiho), i to je to. Njihovo je bilo čuvati ovce i ići u školu koliko se stigne. Stariji su brinuli o ostalim stvarima.
More...
Godila mi je ta kišica na povratku. Kiša me uvijek vjerno dočekivala i ispraćala. Uspjela sam zaobići nekoliko velikih lokvi, koje su se ispriječile pred ulazom u zgradu. Popela sam se polagano uz stube, koje sam znala prijeći i u snu, zatvorenih očiju. Poznavala sam njihove sitne zamke i nepravilnosti. Iako sam nosila, tri puna kofera, uspela sam se posve tiho.
More...
Baka Manda i unuka joj Iva side i beside. - Bako Mande, undan, kako kažeš, ti si bila lipa cura? – uz smij unuka Iva pita svoju baku Mandu. - E, milo dite, bila san najlipša i najkršnija cura u selu. Bila san i vridna. - Mogla si, undan, birat momka – unuka će. - Je li moj pokojni did bijo bogat? - Sinko moj, drukčije je undan bilo. A, ima je zemlje, ajvana, a i kuća mu je bila, nako, bolja. Ma, bijo je i on, nako, viđen, kršan momak. Posli je radijo po Bosni, ziđa. - Kad narasten, bi’ ću ministrica. Ne ću ništa radit, a plaća… boli glava. Bi’ ću bogata. Ko bi radijo tako ko što si ti radila – Iva se i dalje smije.
More...
Bio je čovjek na svome mjestu, sve dok nije zauzeo moje mjesto. Zbog te zgodne mačke, ušao bih i u mišju rupu. Laž je da sam za tom ženom trčao. Ja sam je svaki put morao dočekivati. I to na... koljenima. Kako da mu oprostim kad me taj luđak nazvao budalom pred punom čekaonicom psihijatrijske klinike. Imam velike oscilacije u raspoloženju. Malo kad sam raspoložen.
More...
Pre nego što je nastala priča, zbio se događaj. U njemu su stvari išle svojim tokom, postojao je izvestan linearni sled. Veze između pojedinih tačaka ovog sleda, bilo je naknadno teško dokučiti. Iako su akteri »drame« dali svoje izjave, odnosno ispričali priče, nedoumica povodom slučaja je ostala. Otuda i sloboda pisca da kaže svoju reč, pa makar na stvar gledao malo iskosa i pomereno. Ali, vratimo se na »kraj« događaja, »kraj« od koga počinje naša priča . . .
More...
Kako pođe da razreši one svoje neizvesnosti, a po svemu sudieći i sramote, misao mu se jalovo stušti na brijače dz berberske nadnje njegovog ooa Pante. Tako kad se u radnju ušulja pa ubledi mesečina i od semki isplete nepravilnu tamnu košaru, sitne reči se izduže a nedorečene strepnje postanu priviđenja, Teofilo dohvati bilijač. Onaj najoštrijeg sečiva. Najnoviji. Zacvili da^ njime iskasapi razbojničke reči. Neljudske. Da sledeći trag reči, prekolje, satre njihovu jazbinu u grlu doseljenika Nikodija. Gorštačku pijanicu i napasnika, koga su ii sami njegovi gorštaci na silu otpremili ovamo, u ravnicu. Nikodije veli da zna za onaj smeđi Milkin list. U lice mu govori da ga je vlideo svojim očima. Vraga, video! Kao da se to samo gleda. A kako je mogao da zna za njega kad je Milka Teofilova žena?! Kako je smeo da zna za njega?! Pa taj list joj ... taj ilist je na takvom mestu da nije smeo sazmati za njega. Niko to nije smeo, a kamoli taj dođoš, uljez! Uljez tako govori. Govori u lice da je vidao. »Kakve su to samo noge«, govori. »Nismo zalud zemljaci«, likuje.
More...
Oni koji misle da me poznaju, upomo me traže: zvome telefonom, lupaju u prozore, ili stoje pred vratima, zvome i nadaju se da ću im otvoriti. Gori svetlo, sigurno je kod kuće, čujem njihove glasove. Zatim, još nekoliko puta zvono... Nadaju se da ću otvoriti vrata, ali u ovo vreme, i u ove sate, nikom ne otvaram, i mikog me poznajem. Na odmom sam! Odmaram se, a i ne osećam se najbolje, odgovaram onima koji me zovu telefonom. Da, na godišnjem odmom... Ne izlazim! Ni televiziju oe gledam! Ne gledaš?!
More...
Oprezno i s pomnjom na ulicu iziđem, sve nogu pred nogu, pazim ko po jajima da gazim. Obrnem na onu bandu đe višina svijeta s autobuske stanice ide. Oko mene grdni gracki narod prsko tam-amo ko da je, ne daj Bože, neđe bomba riknula, pa svako od stra okrenulo na svoju stranu.
More...
U selu Lapšicu živiljaše krojač po imenu Šmul-Lajbele sa ženom šošom. Šmul-Lajbele beše napola krojač, napola ćurčija, a skroz--naskroz siromah. Nikad n'ije savladao veštinu svog zanata. Kad bi po porudžbini šio kaput ili ogrtač, uvek bi ga ili okratio, ili odviše suzio. Kaiš bi na leđima okačio ili suviše visoko, ili suviše nisko, reveri mu se nikad nisu podudarali, a prorez nikad nije bio na sredini. Šmul-Lajbele nije mogao bogate građame računati među svoje mušterije. Obični ljudi bi mu donosili svoju iznošenu odeću da je iskrpi i previrne, a seljaci davali stare opaklije da ih prevrne. I kao što to obično biva sa šeprtljama, bio je još i spor.
More...
Nisam ni piimetio kada sam se zaljubio. Možda neki mogu da pirate razvoj svog sentimentalnog života od počeitlka do kraja; mislim da postoje i takve ljudi koji noću, leškareoi u mekoj posteljli, pre nego što utonu u san, srećno konstatuju: nedostaje još samo malo da se zaljubim! Nekoliko njih su već i mene pozvali ustranu, da mi u uši nateraju strujanje vazduha koje golica: zamisli, zaljubljen sam! Njima je potrebna sigumost, zbog toga i š(ire glasine o sviojoj pit>meni, da posle toga ne bi mogld odlstupiti. O većini ljudi ,međutim, ne možemo znati, da li su već bili zaljubljelni ili da li će se ikada zaljubiti. Takav čovek bio je li deda Marek, koji se na osinovu prava starlijeg proglasio mojim šefom, jer smo radili zajedno u stražamioi, i kojem je uvek bilo toliko hladno da je u svom očajanju često pomišljao na to da položimo reziervne železničke pragove koji su bili složeni pred stražamicom.
More...