We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
„Samo mi se nemoj poštenjem faliti, pošten more biti svaka budala“ – govorio mi je stari dobri drug Mensur. Bio je ratno siroče i pravi drug. Govorio je i: „Komu rakija smrdi i pečena janjeća glavuša, nit mi ga vodi nit spominji.“ Svašta je govorio Jednonogi – zvala ga je Beba. Kao dječak je uskakao na vlak u Dabravinama upo pod kotače i osto bez jedne noge.”
More...
Verka Prarašljika je kako kad ne znam što govorila: „Dva su ti dana sretna, čoviče, prvi kad se oženiš, drugi kad ti žena umre i onomu komu je bila sve i onomu komu nije bila ništa.“ Kontradiktorno. Da je suprotiva jest. Ma je bilo prije sedamdeset godina pa tko će joj sad zamjerit. A! Kad nije onda nikomu naškodila ta suprotiva što bi sad.
More...
Malići napravili kuću uz Bukovi potok odmah do Kasapove uz samo crkveno dvorište. Lijepo je odmakli od rijeke Stavnje prema Stjepanovićima kontajući Bukovi potok nije opasan. I tu im sigurno od poplava. Ma Ivić Stjepanović zvani Brtjanjo nije mislio tako. „Čuvaj se ti Bukovog potoka – prorokovao je on Maliću – i ne drži suho meso u magazi.“ „Šta ti znaš – rekao mu je Malić Ilija – nisi ti ni Ezekijel ni Ivan.“
More...
Rođen sam 1938. u kraljevini (SHS) Jugoslaviji. Živio tri godine. Onda je došla NDH. Živio četiri ratne godine. dođe 1945. FNR Jugoslavija. Pa socijalistička federativna. Pa SFR. One između nisam nabrojio. Nenamjerno. Nisam znao. Nije to bilo u malo godina za život ljudski, a s povijesne točke ništa. Tren. Pardon! Još jedan rat između Socijalističke i ove sad, budi Bog s nama što rekla moja mati Filomena. Kakva je ova sad đavo se čudi, Bog ne pomaže.
More...
Nakon što sam liječnici opće prakse ispričao svoje probleme s vilicom, odnosno njezino škljocanje i pucketanje u zglobovima, ona mi odmah napisa uputnicu k specijalisti maksilofacijalne kirurgije u zagrebačku bolnicu ,Dubrava.
More...
Nakon trideset sedam godina odlučih pogledati jednu nogometnu utakmicu! Nije da me nogomet nije privlačio, nego jednostavno takav splet okolnosti u kojima se nikako nisam mogao odlučiti. Sad ću, pa sad, pa sa suprugom, pa s prijateljima, pa s djecom, pa tako nikako! I godine prođoše. A kao mladić išao sam skoro pa na svaku. Kao srednjoškolac u Gradski vrt u Osijeku te u Splitu gdje sam studirao tri godine i navijao za Hajduk, pa u Zagrebu na stadion Maksimir do završetka studija i tada kao pristalica Dinama.
More...
Točno u četiri sata se završavalo moje radno vrijeme. Sačekala sam na postaji autobus broj 11 koji uvijek čekam u to vrijeme i na tom mjestu. Prolazio je u četiri i petnaest. Zapravo koju minutu kasnije. U toliko je kretao s polazišne postaje. Ovdje bi stigao u četiri i dvadeset, otprilike.
More...
Bilo je za to doba sasvim obično proljetno popodne, te 1943. godine, kad je Lazar Marić kročio na željeznički kolodvor u Mostaru. Užurbanost i kaos na ulicama ratom zahvaćenoga Mostara osjećali su se od rane zore i neumoljivo su se ponavljali svaki dan. U nekim drugim vremenima taj isti kolodvor predstavljao je mjesto susreta i rastanaka, netko bi uvijek putovao, netko bi ga ispraćao, a kad bi se taj ili netko drugi vraćao opet bi se netko našao tko bi ga dočekao. Lazar nije znao za te prizore.
More...
U slanoj osami sjenovita škoja, burovitih mijena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja. Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.
More...
Jedan od prvih NLO incidenata u Republici Hrvatskoj koji je uključivao otmicu dogodio se 19. ožujka 2000. godine. U Yugi 45 vozili su se zaboravljenim puteljkom u blizini sela Plavno kod Knina Nikola i Žaklina Šimić. Uočili su nešto za što su neupitno vjerovali kako se radi o NLO-u. Kada su došli sebi, našli su se skoro pedeset kilometara dalje s druge strane planine Plješevice, u blizini samoga graničnoga prijelaza Strmica.
More...
Ono što Čarli naumi, to i ostvari. Tako je to s ljudima koji imaju jasan cilj i čvrstu namjeru da do njega dođu. A baš takav je bio i ostao moj stari drugar, a danas gospodin profesor Predrag Čarli Stanković.
More...
Pa da joj na ispucanom dlanu ostavim suzu. I sebe u njoj. Da me u kapljici ima i tamo čuva. Jer bio sam njezin ponos i život. Njezina sreća i bol. Jedinac. Sve. To nisi znao, zar ne?
More...
Ja navrših 39 godina slip kod očiju. Prija svjetskog rata čuva sam ovce po našoj planini Grabovici. Nisam zna pisat ni čitat. Poša sam ovcam od 12 godina. Nisam zna svoje ovce pribrojit. Ja sam zna brojit do 50, ali sam ima ovaca više od 100. Stoga mi je amidža (stric) uvijek brojio. Jedan moj prijatelj, koji je sa mlom čuva ovce, zna je napisat 15 slova, više nije, i ja ga zamolim da mi pokaže. A moj prijatelj na to prista.
More...
Živimo u miru sa svojim ženami! Na žalost kod nas u Bosni ima još nevaljali običaja između ljudi i žena. U nas još ljudi ne dadu ženam svojim slobode, jerbo se mnogi ljudi grade od žena veći. Treba take običaje ispustit, a živit u ravnopravnosti, kako spada po zakonu Božijem...
More...
The poetry of Fabijan LOVRIĆ: Avioni Bijeli vjetar Dječak Gile Moja bajka Pjesma o jajetu U školi
More...
Dan se slegao. Sunce otpuzalo zapadu. Ja zagledana u ovaj trenutak, u ovaj odlazeći dan, u sutra, u nedogled… Ne znam jesam li više zagledana očima ili srcem. Razmišljam: čovjekovi dlanovi brišu suze, grle, iščekuju svitanje, zaustavljaju nasilje… Sve već poznato. No, čovjekovi dlanovi pune škrinju boli, trgaju nedozrelo voće, mlade pupoljke, ljubavi i ljepoti oduzimaju pravo glasa… Zašto? – upitam se.
More...
