ANDRIĆEVA PLURIZAVIČAJNOST U SVJETLU NJEGOVA DJELA I IDENTITARNE PLURALNOSTI
Malo je rečenica koje su na mene, a vezano uz Andrića, ostavile tako jak dojam kao jedna posve marginalna i vjerujem mnogima zanemarivo nevažna, pa i meni samom od nekog davnog, ustvari prvog čitanja Karaulčeve knjige Rani Andrić sve do unatrag sedam-osam godina: “Ovih dana sam sa župnikom učio seoske momke i djevojke pjevati muku Isusovu”, piše Andrić iz Ovčareva, kamo je interniran 1915. godine... S njom i po njoj sam, naime toj rečenici, počeo otkrivati, čitajući dotada Andrića a ne baveći se njime istraživački, ono što ovdje uz njega razumijevam kao zavičaj, otkrivanje zavičaja, dakle Andrićev zavičaj ili u njegovu slučaju više zavičaja, Andrićevu plurizavičajnost, a ustvari sve ono što bi uz Andrićevu književnost, uz njegove književne tekstove imalo bili izvorište i poticajni topos, jednom riječju – kontekst! Jer, kad Andrić kaže “Sve moje je iz Bosne”, to jest šire kontekstualiziranje zavičajnosti, ali zavičajnost ima i mikrotopose na način na koji je to definirao Stanislav Šimić “Najstalnije na ‘rodnoj grudi’ živi biljka.” Dakako, svakom od ovih iskaza oduzimamo i najmanji mogući implicitni pathos, no ne možemo im niti želimo oduzeti implicitnu istinitost.
More...