Prvi lašvanski samostan prema vrelima, predaji i literaturi
Autor u ovom radu nastoji sagledati povijest lašvanskoga samostana, jednoga od četiriju najstarijih, na području uže Bosne, odnosno u sastavu bosanske kustodije. U radu se ističe da je on neupitno postojao što je zasvjedočeno njegovim upisivanjem u djelo Bartolomeja iz Pise i dva rukopisna zbornika, poznata kao Codex Impressus i Codex Aracoelitanus. U franjevačkoj se predaji čuva uspomena na samostane koje su “porušili barbari”, ali bez pobližeg kronološkog oslonca za utvrđivanje vremena kad se to zbilo. Prema predaji, razaranje lašvanskoga samostana zabilježio je F. Lastrić. Ljetopisac M. Krističević je upotpunio slijed događaja podatkom o raseljavanju katolika i franjevaca nakon propasti grada Lašve, a zaklonište su dijelom našli u obližnjoj Gučoj Gori. Sumarni popis Bosanskoga sandžaka iz 1468/69. ne spominje grad Lašvu niti franjevački samostan, iako je evidentirano više naseljenih, pa i pustih sela u nahiji Lašvi. Tako skromne obavijesti suvremenih povijesnih vrela i predaje nisu pogodovale istraživačima u traganju za odgovorima o najstarijem lašvanskom samostanu, pa su iznošene različite pretpostavke o mjestu na kojemu bi ga valjalo tražiti. Na takvo stanje izvornih vijesti i skromnu ulogu koju je imao u odnosu na druga tri samostana bosanske kustodije izravno su utjecale crkvene prilike u lašvanskom kraju potkraj XIV. i u početku XV. st., gdje je najmoćniji velikaš, tepčija Batalo Šantić, pristajao uz Crkvu bosansku.
More...