Koalicijske vlade u Hrvatskoj: prva iskustva u komparativnoj perspektivi
Stvaranje koalicijskih vlada vrlo je složen postupak koji pretpostavlja niz povoljnih pravnih, političkih i kulturnih uvjeta. I u razvijenim koalicijskim demokracijama vlade se obično ne mogu sastaviti iz prvoga pokušaja, pa nastaju tek nakon dugih pregovora u kojima se izmjenjuju sudionici, teme i ulozi. Općenito se smatra da na uspješnost u sastavljanju koalicijskih vlada najviše utječu tip stranačkog sustava, koalicijski potencijali parlamentarnih stranaka i razvijenost koalicijske političke kulture uopće. Od te tri odrednice, najveća se važnost pridaje stranačkom sustavu ili efektivnom broju političkih stranaka u parlamentu.1 Umjereni pluralizam, koji podrazumijeva od tri do pet efektivnih stranaka u parlamentu, smatra se najpovoljnijim institucionalno-političkim sklopom za nastanak koalicijskih vlada. Osim ograničene fragmentiranosti parlamenta, umjereni pluralizam isključuje postojanje stranaka koje su usmjerene na potkopavanje legitimnosti političkog poretka te čine načelnu, a ne problemsku opoziciju vlasti. Kako među strankama nema nepremostivoga ideološkog jaza, sve su sposobne sklapati bipolarne koalicije koje pretpostavljaju i približavanje policy pozicija, a time i dodatno smanjivanje ideoloških razlika. U koalicijskim pregovorima i sporazumima praktično sudjeluju sve parlamentarne stranke u različitim fazama i aranžmanima. Ukratko, ako je stranački sustav umjereno fragmentiran, lakše je stvoriti i održavati većinu jer je manji broj stranaka koje čine većinu, manji su troškovi pregovaranja i slabiji konfliktni potencijali među strankama.
More...