We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
An interview with Stanislav Devátý.
More...
The students of the Faculty of Law of the Charles University, who could not come to terms with the coup d’état of February 1948, decided it was time to do something. Of all the options available, they chose intelligence activities. They wanted to forward confidential military reports to Americans. This changed their lives. The totalitarian regime decided to test their stamina, conviction, and health.
More...
Švajcarski autor Friedrich Dürrenmatt bio je tokom čitavog svog književnog stvaralaštva zaokupljen tematskim kompleksom ljudske krivice kao i posljedicama koje iz ove proističu (posebno kategorijom kajanja). To se može vrlo lijepo pratiti na primjeru njegovih prvih radiofonskih tekstova, pri čemu se pokazuje čitava paleta mogućnosti koje je obrada ove teme dobila zahvaljujući upravo poetici radija. Zato se Dürrenmatt veoma rano okrenuo radiju kao idealnom mediju za oblikovanje svojih poetskih preokupacija. Njegove na prvi pogled kriminalistički obojene radio-drame DVOJNIK (1946), NOĆNI RAZGOVOR S PREZRENIM ČOVJEKOM (1952), NOĆ U KASNU JESEN (1956), kao i radio-groteska KVAR (1956), mogu se s obzirom na njihovu tematiku posmatrati kao svojevrsna cjelina, dok su one po svojim različitim strukturama mogući modeli radiofonskog oblikovanja.
More...
Sklop jezičkih jedinica u pjesmama ove zbirke presudan je za shvatanje njihovog sadržaja. Prema mom mišljenju, svaka stilska figura, riječ, rečenica i slovo uvedeni su na određenim mjestima upravo na onaj način na koji bi podržali osnovnu autorovu zamisao – prikazivanje potpuno razotkrivenog i “sa druge (realnije) strane” osvijetljenog života. Upravo zbog ovoga, knjiga Naše gore vuk ulazi u najdublje pore života, ali pod velom misterije i simboličnosti.
More...
Midhat Begić je esej poimao kao specifičan žanr u kojem se najraznovrsniji misaoni putevi međusobno susreću, ukrštaju i stapaju u umjetnost književnoga izraza. Pri tome esej ne ostaje samo u domenu onoga od čega polazi, dakle umjetnič kog djela ili opusa nekog autora, nego uvijek ispunjava i vrlo važnu društvenu funkciju, slobodno ulazeći u zonu najkrupnijih političkih, ideoloških, filozofskih i socijalnih pitanja. Stoga je on za njega uvijek bio i ostao najsubverzivniji i najopasniji oblik pisanja. A tu opasnost osjetio je i sam autor kada god se njegovo nastojanje da modernitetom otvori jednu malu sredinu, sudaralo sa retrogradnim ili aktuelnim kolektivnim ideologijama i provincijalnim mentalitetom. Ovaj tekst govori o samo jednom aspektu Begićeve vještine stalnih dvostrukih analitičkih ulazaka u književno djelo i domaću književnu scenu i izlazaka u domen samih vrhunaca moderne svjetske književnosti i najkrupnijih društvenih svjetskih pitanja. Na taj način on je uspijevao govoriti o nagomilanim problemima prošlosti, ali gradnjom, za naše prilike, jedinstvenog projekta budućnosti.
More...
Kad smo prije gotovo tri decenije, nakon njegove smrti (16. 11. 1983) okupljali svjedoke jednog života i djela, poznavaoce, saradnike i poštovatelje i pripremali broj časopisa “Izraz” njemu posvećen, ispunjavalo nas je, toga se dobro sjećam, osje}anje nenadoknadivog gubitka. Danas, u povodu stogodišnjice njegovog rođenja (12. 07. 1911), nakon što smo, jednom više, iščitavali tog pjesnika eseja, mislim da dominira svijest o nemjerljivom dobitku. Djelo koje je ostavio Midhat Begić stameno je i nezaobilazno, na njega se pozivaju, u odnosu na njega odre|uju oni pisci, književni teoretičari i kritičari koji su svjesni svoga duga i nastoje da krče stazama na koje im je on ukazao, – i dalje od njih-, jednako kao i oni koji u poletu ostvarivanja svojih zamisli definišu sebe kroz Begićevo djelimično poricanje ili omeđivanje njegovog uticaja. Midhata Begića privlačili bi i jedni i drugi. Begić je dobro znao da se do stvaralačke istine, one koja može voditi naprijed, ne može kročiti samo istim, istosmjernim putevima. U svojim stavovima naš teoretičar i rodonačelnik nije bio znanstveno sujetan: imao je onu rijetku a uro|enu mogućnost distanciranja od samoga sebe, u polemikama nije istrajavao na apriorizmima, nego samo, i uvijek, ali onda do dna mogućeg zaključivanja, na argumentima.
More...
Anri Bergson, u svojoj knjizi Smijeh, na komičko gleda kao na mehaničko krivotvorenje života, automatizovano djelovanje koje je falsifikat prirode, ili jezgrovito rečeno: živo koje se ponaša kao mehaničko. Po Bergsonu, osnovni zakon života je da nema ponavljanja; komika, s druge strane, nastaje kada se čovjek (još uvijek čovjek) ponaša kao kakav automat, kao mašina koja oponaša život.
More...
Alma Denić-Grabić, Bosanskohercegovački roman na kraju stoljeća. Konstrukcije narativnih identiteta: kraj stoljeća i bosanskohercegovački roman, Brčko, Preporod 2010.
More...
Željko Ivanković: 700 dana opsade – Sarajevski dnevnik 1992-1994; Tko je upalio mrak? Sarajevski pojmovnik Nema suštinske razlike između dnevnika i bilo koje druge literarne fikcije. Ako ovu teorijsku misao stavite pored dnevnika koji se bavi bilježenjem opsade jednoga grada, lako bi vas mogli optužiti za postmodernističku relativizaciju vrijednosti uz pomoć koje (relativizacije) postmodernistička teorija i literatura žele legitimirati globalizam i liberalni kapitalizam. Nije li, mogli bi reći kritičari, upravo slučaj Balkana, i Sarajeva u njemu, posvjedočio kako niti Hegelova, a niti Fukuyamina “kraja povijesti” nema (još) na vidiku? I da, stoga, jezici i diskursi nisu tako nevini kako bi to, paternalizirajući (i patronizirajući) postmodernisti, kao, željeli?! Naravno, ovakvo je svođenje sve kompleksnosti postmodernih –izama na njihovu političku, odnosno ideologijsku “komponentu”, sasvim pogrešno i, dakle, nije niti djelomično, i ni pod kojim uvjetima, tačno!
More...
Na koji način ima smisla danas, u našim radikalno promijenjenim političkim i porazno degradiranim kulturnim prilikama misliti o Midhatu Begiću, o njegovu značenju i o njegovoj književnoj i intelektualnoj ostavštini, a da to ne bude tek ritualno prisjećanje i sentimentalno odavanje počasti? Drugim riječima – što je ono po čemu je Midhat Begić živ danas?
More...
Godina koja je na izmaku, u kulturnom i političkom smislu, protekla je u Srbiji u znaku jubileja Ive Andrića i otvorenog kosovskog pitanja, odnosno pokušaja da se taj problem nekako reši. Ma koliko izgledalo čudno, poteškoće do kojih se dolazi prilikom nastojanja da se ova pitanja iznova promisle dolaze iz sfere kulture. Preciznije rečeno, iz zvaničnog poimanja kanona u širem smislu. I Andrić i Kosovo predstavljaju jugoslovensku zaostavštinu, i Andrić i Kosovo su tokom vremena postali figure koje u srpskom kulturalnom pam}enju imaju mito-motoričku funkciju identitarnog procesa.
More...
Zanimljivo je da veliko Andrićevo književno djelo u prošlim decenijama gotovo nikad nije bilo predmet sistematičnih naratoloških analiza, iako se već tokom 70-tih godina upravo naratologija u svijetu bila afirmirala kao najdosljedniji oblik tada predominantnog, strukturalističkog mišljenja. Možda je to bilo zato što se klasična naratologija, u težnji da uspostavi gramatiku narativnog teksta, odlučno ogradila od hermeneutike, koja se, u principu, oduvijek usredsređivala na tumačenje značenja teksta. A upravo je hermeneutički prilaz tekstu bio najuobičajeniji kritički pristup Andrićevom djelu. S rijetkim izuzecima, kritičari su, radije nego Andrićevo narativno umijeće, tumačili njegov “svijet”, i to koliko povijesnu osnovu tog svijeta toliko i njegove metafizičke implikacije. Bez sumnje, takvo kritičko opredjeljenje provocirao je sam Andrićev autorski princip: ne uplitati se u priču, već pustiti da ona sama ponese svoja značenja. A to je onda od kritičara zahtijevalo upravo hermeneutički pristup tekstu, a ne naratološku analizu njegovog tkanja.
More...
Miles gloriosus (Mil.) i Aulularia (Aul.) pripadaju najboljim Plautovim komedijama, koje, inače, spadaju među tzv. palijate, jer su pisane po uzoru na novu atičku komediju, kojom su se osobito proslavili Menandar, Filemon i Difil.2 Grčke originalne komedije na koje se Plaut ugledao nisu došle do nas, pa stoga ne možemo ocijeniti njegovu nezavisnost, odnosno originalnost u odnosu na grčke modele. U ovom članku svraćam pozornost na lik roba. Zašto baš ove dvije komedije? Spomenute komedije spadaju u tipične Plautove komedije karaktera, koje se ponajviše ogledaju u likovima hvalisavca Pirgopolinika i škrtice Eukliona. Miles gloriosus je vjerojatno najkomičnija Plautova komedija, za razliku od Aulularia- e što se ubraja među najozbiljnije njegove komedije. Interpretativnom metodom pojedinih stavki, referirajući se na lik roba, analizirat ću pojedine izričaje i radnje. Inače, rob (lat. servus) je jedan od sjajnih likova Plautovih komedija, te spiritus movens njegovih fabula i dominantan lik.
More...
Uz fra Matiju je Divkovića (1563.-1631.) već uvriježena atribucija da je “otac bosanske književnosti”. Kad se za nekoga kaže da je “otac književnosti”, onda to znači da je otac nacionalne književnosti, začetnik književnosti, rodonačelnik autorske književnosti na narodnom jeziku, na jeziku jednoga naroda. Prvi koji je objavio neko književno djelo na narodnome jeziku. Poznato je da se i uz Marka Marulića veže pojam “otac hrvatske književnosti”; za Dantea, a možda još više i prije za Franju iz Asiza, moglo bi se reći da je otac talijanske književnosti. Dakle, da je prvi od onih koji su pisali na narodnom jeziku, jeziku kojim govori običan puk.
More...
O ljubavnoj narodnoj pjesmi koja je od kraja 19. stoljeća uobičajeno označavana terminom sevdalinka postoji obimna literatura, koja je – u kakvom-takvom kontinuitetu –nastajala u vremenskom rasponu od gotovo dva stoljeća. Naime, prema dosadašnjim uvidima – ako se izuzme davnašnja vijest u izvještaju splitskog kneza mletačkom senatu iz osme decenije 16. stoljeća – literatura o sevdalinci ima svoj “novi početak” godine 1814, u opaskama Vuka Karadžića u njegovoj prvoj, u Beču objavljenoj zbirci narodnih pjesama pod naslovom Mala prostonarodna slavenoserbska pjesnarica. Sam termin sevdalinka u vrijeme njegovog ranog ustaljivanja u praksi imao je varijaciju u obliku sevdalija (J. Ilić, E. Mulabdić, S. Bašagić), koji će se kasnije koristiti za onog pojedinca koji uživa u ovoj ljubavnoj pjesmi ili živi u znaku onog doživljaja svijeta koji je prispodobiv ovoj vrsti lirske narodne pjesme.
More...
Hanifa Kapidžić-Osmanagić. Ogledi o Hélène Cixous. Ka poetici idiomatičke razlike. Sarajevo, Rabic, 2011.
More...
Slobodni je stih, od samih svojih (romantičarskih) početaka pa do kraja svog formativnog perioda, odnosno perioda kada već postaje normom (smatra se da je to 1914. godina), prošao kroz sve faze kroz koje uobičajeno prolaze sve (književne) pojave obilježene statusom senzacije – i fazu ekscesa, i fazu inercije, i fazu prihvaćanja, sve tri popraćene najrazličitijim estetičkim mitovima – da bi se na kraju “udomaćio” unutar svih nacionalnih književnosti. Od razdoblja romantizma, kada je slobodni stih još uvijek samo istup unutar vrlo razvijene svijesti o jasnim granicama književnih žanrova, te tako i o pravilima svakog pojedinog žanra, poslije 1910.godine on kao da polako postaje ono što je kanadski filozof Ian Hacking opisao izrazom “dinamički nominalizam”: “(...) in which, once you invent a category (...) people will sort themselves into it, behave according to the description, and thus contrive new ways of being.”
More...
Delo Radomira Konstantinovi}a je obimno, ali on je najpoznatiji po jednoj svojoj knjizi, Filosofija palanke, koju je napisao tačno na sredini životne putanje, u svojoj 41. godini. Ta je knjiga potisnula interesovanje za sve što je napisao i pre i posle nje. Za njegove romane i eseje: Kuća bez krova, Daj nam danas, Mišolovka, Čisti prljavi, Izlazak, Ahasver ili traktat o pivskoj flaši, Pentagram, beleške iz hotelske sobe, Dekartova smrt, Beket prijatelj. Za radio-drame: Saobraćajna nesreća, Euridika, Veliki Emanuel, Ikarov let, Liptonov čaj. Za osmotomno Biće i jezik – u iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka. U isto vreme, Filosofija palanke dugo je bila poznata samo uskom krugu čitalaca, da bi devedesetih godina prošlog veka postala ključna u tumačenju raspada države, ratova i sloma društva. Danas se o njoj govori kao o klasičnoj knjizi a zapravo je ostala nepročitana knjiga. Kako se to moglo dogoditi objašnjava njena skoro pola veka duga istorija.
More...