Overview of the Security Sector Reform in Bosnia and Herzegovina
Pregled reforme sigurnosnog sektora u Bosni i Hercegovini
Keywords: Security Sector Reform;
More...
Keywords: Security Sector Reform;
More...
Mala čitanka za feministički diskusioni kružok „Alternativni modeli pravde – prakse pravde u zajednici” je napravljena radi vidljivosti nekih neinstitucionalnih pravnih praksi, kao i onih praksi koje su kreirale žene za žene. Iskustvo je pokazalo da institucionalni pravni sistem često nije na strani žrtava, da ne zadovoljava pravdu, niti na međunarodnom, a još ma nje na nacionalnom nivou. Zato ovim feminističkim diskusionim kružokom nastavljamo sa praksom upoznavanja sa međunarodnim iskustvima drugačijih modela pravde – narodni sudovi, inicijative aktivističkih organizacija, posebno ženske grupe i mreže. Istovremeno, cilj nam je da podstaknemo zajedničko stvaranja modela pravde u skladu sa potrebama žrtava/preživelih.
More...
Keywords: Hague Tribunal;ex – Yugoslavia; war crimes; international law; UN; security council; US; victims of war; protection; Serbia; NATO; Carla Del Ponte; Vojislav Koštunica; Slobodan Milošević; intellectuals;
Much was written and said about the International Criminal Tribunal for Former Yugoslavia (the Hague Tribunal). And as it usually happens with respect to momentous events, essential things about the Hague Tribunal were committed, notably in view of the fact that in recent wars in the territory of ex- Yugoslavia many crimes were committed and that their perpetrators and accomplices are to be brought to justice and punished. But according to some weird logic, much hyped are opinions of many politicians and some jurists, that the Hague Tribunal is not an institution of justice, but rather a foreign political instrument for trying Serbs, and as such "it should be totally disregarded and vilifed". Exceptions from this general line of thinking were public discussions on the Hague Tribunal staged by some renowned NGOs and institutions and published in some dailies and magazines. The Hague Tribunal was established as an adequate response of international community to drastic violations of international law. During recent wars in the territory of former Yugoslavia, war crimes and crimes against humanity were committed. The authorities in place hushed up those crimes, downplayed atrocities and covered up the truth. A very small number of people knew what had really happened. As trials were not held before national courts, the International Criminal Tribunal was set up to establish facts in lawful proceedings, to make them public and bring to justice perpetrators of the crimes. There is also another question: Do the trials before the Hague Tribunal have a special significance? Diplomatic means and sanctions were used to put en end to war and ensure peace. But neither were successful. The Dayton and the Paris accord stopped the war, but did not consolidate the peace. Consolidation of peace is not a declaration, but a process. In that process a specific place was accorded to the Hague Tribunal. Within general efforts aimed at re-establishing peace and security in the territory of former Yugoslavia, decisions of the Hague Tribunal have a repressive importance regarding war criminals and a preventive importance regarding every high-ranking politician and military officer. In the second half of the Twentieth Century, international law, thanks to momentous transformation of legal provisions relating to conduct of states and individuals in armed conflicts, and under strong influence of affirmation of human rights stipulated by international covenants, established international individual criminal responsibility of those who gravely violated humanitarian law relating to armed conflicts. If the Hague Tribunal carries out its repressive and preventive tasks and consequently contributes to international justice and legality, stances on war and peace shall be different. In those terms the practice of the Hague Tribunal complements future efficiency of permanent International Criminal Court. Irrefutable legal assumption is that the Hague Tribunal acts as an authorised ad hoc international criminal court and that its decisions should consolidate respect of human rights, peace and international justice. Its Statute and Rules of Procedure and Evidence, its orders and warrants transmitted to the states, members of the UN, and obligations of those states to comply with those orders, are in keeping with the international law. Awareness of the obligation that perpetrators of crimes must be handed over to the Hague Tribunal, leads to the replacement of the legal assumption by the truth.
More...
Centar za evroatlantske studije iz Beograda (CEAS) ima zadovoljstvo da Vam predstavi završnu, integralnu verziju naše obimne studije Širom zatvorenih očiju: Jačanje ruske meke moći u Srbiji - ciljevi, instrumenti i efekti, sa zaključcima i preporukama koji su izvedeni na osnovu naše procene rezultata vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji u aprilu 2016. Odlučili smo se da finalnu verziju Studije objavimo sa zakašnjenjem smatrajući da su rezultati izbora odličan kontrolni mehanizam za proveru naših nalaza.Sasvim ukratko, smatramo da Srbija klizi ka autokratiji i to ispred nosa političkog Zapada koji na to ne reaguje adekvatno. U interesu demokratski orijentisanih građana Srbije je da se gore opisanoj politici, koja se vodi samo interesom aktuelnog Beograda da ostane na vlasti, stane na put. I on, ali i šira javnost u Srbiji kao i politički Zapad moraju se isterati na čistac u proceni da li se Srbija kreće ka demokratiji ili autokratiji i kakva je uloga sve jače nedemokratske ruske meke moći u tome.Imajući u vidu da se Studija bavi pitanjima meke moći, njene zapadne i ruske verzije, kao i da se Studija objavljuje 9. maja, kada se obeležava i Dan pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, CEAS je posvećuje legendarnom muzičaru i majoru američke vojske Glenu Mileru. Njegov umetnički opus i životna priča su za nas pravi primer istinske moći privlačenja vrednosti, politika i metoda koje i sami zagovaramo.
More...
Keywords: Public law; Republic of Serbia; constitution; minorities; human rights; special rights; changes; revision;
Basic hypothesis of this paper is that minority rights become an element of the constitutional identity of Serbia, they become a basic constitutional value protected by the Constitution. Seven decades long constitutional tradition of Serbia, wide political consensus about the constitutional recognition of minority rights, some Principles of the Constitution all support this hypothesis. Consequently, these special rights are now part of the constitutional identity of Serbia, special constitutional value limiting authority amending the constitution in future. This limitation means that constitutional amendments shell not cease minority rights in the Constitution or substantially limit their basic content. This limitation includes all constitutional minority rights guaranteed in Articles 75-81, but particularly those protected and implemented in practice. Particular function in the protection of constitutional identity from amendments ruining the constitution is on the Constitutional Court. This court, although without constitutional competence to annul unconstitutional constitutional amendments have various means to protect basic constitutional values threw interpretation of constitutional provisions.
More...
Keywords: Public law; constitution; Republic of Serbia; ombudsman; human rights; citizens; independence; mandate; evaluation;
Zaštitnik građana Republike Srbije je tokom deset godina svog postojanja uspeo, zahvaljujući čestim istupanjima u javnosti, predlozima za unapređenje položaja građana i svom internet sajtu koji je dostupan svima i na kojem se nalaze obrasci pritužbe, izveštaji o poštovanju prava i uočenim nedostacima u radu organa vlasti, da skrene pažnju na značaj institucije i postao dostupniji građanima, koji mu se, iz godine u godinu, u sve većem broju obraćaju. Tokom desetogodišnje prakse pokazalo se koji su to osnovni problemi u radu i funkcionisanju ove institucije, koji se izmenama zakona i pružanjem suštinske podrške od strane vlasti mogu prebroditi u interesu svih građana. Potrebno je, najpre, definisati pojmove zapaženo iskustvo i visoki moralni i stručni kvaliteti koji su uslov koji mora ispunjavati kandidat za Zaštitnika građana, pojmove nesavesno i nestručno obavljanje funkcije, koji mogu dovesti do njegovog razrešenja, kao i pojam političkih izjava čije davanje je Zaštitniku građana zabranjeno i koje, takođe, može dovesti do njegovog razrešenja, kako bi se sprečilo proizvoljno tumačenje i zloupotreba ovih pojmova. Mogućnost predlaganja kandidata za Zaštitnika građana treba dati građanima čime bi se unapredilo njihovo poverenje u instituciju, a predlaganje kandidata ne bi bilo isključivo u sferi podložnoj političkim uticajima, što poslaničke grupe svakako jesu. Kada su u pitanju uslovi koje moraju ispunjavati zamenici Zaštitnika građana, oni bi se morali u pogledu godina iskustva izjednačiti sa Zaštitnikom građana koji im prenosi ovlašćenja koja u punom obimu ostvaruju u odnosu prema subjektima čiji rad kontrolišu, posebno imajući u vidu da Zaštitnika građana, u slučaju odsutnosti ili sprečnosti da obavlja poslove, zamenjuje zamenik koga on odredi. Zakon predviđa pet specijalističkih oblasti Zaštitnika građana te bi se broj zamenika morao prilagoditi broju ovih oblasti ili eventualno, razmisliti o potrebi postojanja oblasti ravnopravnosti polova, u smislu postojanja Poverenika za zaštitu ravnopravnosti. Izmenama zakona je neophodno obezbediti punu nezavisnost Zaštitnika građana i to najpre finansijsku, koja je jedan od preduslova za postizanje organizacione i funkcionalne nezavisnosti. Zaštitnik građana mora imati mogućnost da budžetom koji je odobren za njegov rad samostalno raspolaže bez mogućnosti Vlade da bez saglasnosti Zaštitnika građana, obustavi, odloži ili ograniči izvršenje njegovog budžeta. Takođe, mogućnost Zaštitnika građana da, u okviru odobrenog budžeta, u skladu sa kadrovskim planom i aktom o sistematizaciji, samostalno zapošljava ili angažuje nova lica, ne sme biti uslovljena odobrenjem Administrativnog odbora Narodne skupštine, jer to utiče na efikasnost rada i predstavlja smetnju nezavisnosti. Posebnu pažnju treba posvetiti problemu koji se ogleda u tome što organi ne izvršavaju zakonom propisanu obavezu saradnje, odnosno izbegavaju je i postupak kontrole opstruišu na različite načine. Zbog toga je neophodno predvideti i sankcije za neizvršavanje obaveza koje su predviđene zakonom, a odnose se na saradnju sa Zaštitnikom građana, koji, za sada može samo snagom argumenata, ali i ličnim i institucionalnim autoritetom, uveriti u neophodnost otklanjanja propusta i unapređenja načina rada. Nepoštovanje i neprimenjivanje njegovih preporuka, mišljenja i inicijativa od strane subjekata kojima ih upućuje mora biti snabdeveno sankcijama koje poznaje pravni sistem, kao što je, na primer, novčana sankcija za organ i odgovorno lice u organu. Pored izmena koje bi doprinele nezavisnosti i efikasnijem radu Zaštitnika građana, potrebna je i izmena zakona koja bi doprinela očuvanju poverenja u ovu instituciju, a odnosi se na suspenziju Zaštitnika građana. U slučaju ispunjenja zakonskih uslova za suspenziju, ona bi trebalo da bude obavezna, a ne predviđena kao mogućnost, koja stoji na raspolaganju parlamentu.
More...
Keywords: Public law; legal problem; mandate; envoy; Republic of Serbia; government; political parties; comparative law; electoral system;
Bez političkih stranaka se ne može u savremenim predstavničkim demokratijama, ali se ne može i bez slobodnog poslaničkog mandata. Zbog toga se mora stvoriti takav pravni, a i širi društveni okvir u okviru koga će poslanik imati slobodan mandat uz postojanje određenog stepena frakcijske discipline i solidarnosti. Ovo je nužno za svaku demokratsku zemlju, pa i Srbiju. Uopšteno, u Srbiji poslanik se mora osloboditi suviše jakog „stiska” političkih stranaka. Sa druge strane, mora se stvoriti i mogućnost da birači, parlament kao državni organ i političke stranke sankcionišu one poslanike koji svoju funkciju i poverenu im slobodu zloupotrebljavaju. Sloboda znači i odgovornost. Politički činioci bi morali da budu svesni kolika je važnost slobodnog poslaničkog mandata za razvoj i postojanje demokratije u nekoj zemlji i gde se nalaze granice koje se nikako ne smeju preći. Naravno, njihovi interesi takođe moraju da se zaštite, ali na način da se ne uništi to „jezgro” nevezanog mandata. Konkretno, prilikom eventualne parcijalne revizije Ustava ili prilikom donošenja novog najvišeg pravnog akta u Srbiji, svakako bi se trebalo kloniti normi, kao što je ova predviđena čl. 102 st. 2 Ustava. Takvim normama se ne postiže ništa pozitivno. Čini se ispravnim razmišljanje da je “ustavotvorac nastojeći da nađe obećani lek za partijsku nedisciplinu parlamentaraca i zajamči ga Ustavom, zaboravio i na uzvišena demokratska načela koja je zapisao na samom početku osnovnog akta.” Bolji efekat bi se možda postigao kada bi se zaštita položaja političkih stranaka ostvarivala odredbama parlamentarnog poslovnika, slično kako je to urađeno u Bugarskoj i Mađarskoj. Uostalom, radi se o zemljama koje su nam susedi, a bile su i deo tzv. komunističkog bloka. Na ukrajinsko i portugalsko rešenje ne bi trebalo da se ugledamo. Ukrajinsko rešenje bi predstavljalo korak unazad u odnosu na naše pozitivno pravo. Portugalsko rešenje opet dovodi do suviše jakog uticaja političkih stranaka na poslanika. Zbog toga bi moglo da se ide tim srednjim rešenjem, te da se pre svega normama poslovnika pomire suprostavljeni interesi. Naravno, političkim strankama uvek ostaje mogućnost da u svom internom delovanju, političkim sredstvima kažnjavaju neopravdane promene politike i da na taj način realizuju vanpravnu političku odgovornost poslanika. No, to su već pravila političkog procesa, koji, kao što je navedeno, ne može uvek i do tančina da bude regulisan pravnim normama. Na taj način bi se pomirila dva naizgled suprostavljena cilja. Prvi, da političke stranke, a i volja birača izražena na izborima, budu više zaštićeni od takozvanih „prebega”, a naročito od onih lakomislenih i zlomislenih, jer bi se takvim rešenjima poslanik odvraćao da lakomisleno ili zlomisleno postupa u suprotnostima se politikom koja ga je i kandidivala na izborima. Drugi, poslanici bi, ipak, dobili mogućnost da se odupru volji političkih stranaka i parlamentarnih grupa i da funkciju vrše savesno i odgovorno, štiteći opšti interes, onako kako oni smatraju da bi trebalo to da čine. Ovo bi mogli da čine bez straha da će im prestati funkcija poslanika zbog izraženog neslaganja, odnosno prestanka veze se političkom partijom koja ih je kandidovala na izborima. Na taj način se dobija vreme, a koje je potrebno da bi se razvio odgovarajući nivo političke kulture. Da bi se sve navedeno ostvarilo potrebno je postojanje jedne „ustavne kulture” koja podrazumeva „zainteresovanog i dobro obaveštenog birača, odnos poverenja između birača i predstavnika, predstavnika svesnog da vrši funkciju ne u svoje ime i u svom interesu (interesu stranke ili neke interesne grupe) nego u opštem interesu, svest predstavnika o samoograničenju koje proizlazi iz osećaja odgovornosti itd. Sve ovo su uslovi koji se stvaraju evolucijom, a ne ustavnim ili zakonskim normama (premda one, ako su dobre, svakako imaju udela u tom procesu).” Nakon proteka tog vremena, moglo bi da se razmišlja i o ukidanju tih poslovničkih normi, jer bi do tada trebalo da građani, poslanici i političke stranke više srastu zajedno. Takođe, kada je reč o materiji izbornog zakonodavstva u Srbiji bi trebalo da se razmišlja o izvesnom otvaranju izbornih lista i o uvođenju nekog vida preferencijalnog glasanja. Videli smo da ovakav vid glasanja ne menja bitno stvari, ali je dobro da građani imaju i takvu institucionalnu mogućnost. Tako se postiže, ipak, bar mogućnost da birači i parlamentarci budu povezaniji, odnosno da birači „nagrade” parlamentarca koji je prema njihovom mišljenju svoju funkciju vršio odgovorno. To je jedan od prvih koraka, a oni su često i najteži.
More...
Keywords: Public law; constitution; electoral system; reforms; Republic of Serbia; history; election model; implementation; candidacy; political parties;
U Srbiji treba zadržati proporcionalan izborni sistem sa cenzusom od 5%. Potrebno je izvršiti parcelisanje na izborne jedinice ekvivalentne broju mesta u skupštini i načelno srazmerne broju glasača. U svakoj izbornoj jedinici lista bi istakla jednog kandidata. Zatim bi se glasovi obračuvanavali prema ukupnom rezultatu izbornih listi, a kandidati listi koje su prešle cenzus bi se rangirali po broju glasova koji su dobili. Ovim personalizovanim proporcionalnim modelom se omogućava adekvatna zastupljenost različitih političkih opcija koja postoji u srpskom političkom sistemu. Istovremeno se kandidati približavaju građanima i, donekle, suzbija prejak uticaj političkih stranaka prilikom samog kandidovanja. Većinski model bi negirao postojeću realnost, a ne bi u potpunosti suzbio moć stranačkih oligarhija. Istovremeno bi omogućio neograničenu dostupnost javnih resursa vodećoj političkoj opciji, koja bi se koristila za ostanak na vlasti, a ceo sistem okivao i sprečavao mobilnost novih ideja. Kombinovani model je odbačen zbog svog zbunjujućeg efekta i stanovišta da pre spaja negativne, nego što sublimiše pozitivne strane proporcionalnog i većinskog. Iz razloga koheretnosti bi isti model treba uvesti na sva tri horizaontalna nivoa vlasti (nacionalni, pokrajinski i lokalni). Ključne pozitivne efekte bi trebalo da donese promena partijskog sistema. Zakonom bi trebalo uvesti obavezu neposrednih stranačkih izbora na kojima bi glasalo članstvo stranke. Na izborima bi se moglo učestvovati samo preko političkih stranaka, ali bi se omogućilo njihovo olakšano osnivanje i registrovanje. Na unutarstranačkim izborima bi mogli glasati samo članovi stranke, dok bi kandidati mogli biti i vanstranačke ličnosti. Kandidatura bi se unutar stranke podnosila uz odgovarajući procentualno određen broj potpisa članova stranke. Na taj način bi, kao što kažu da se i vaspitanje nosi iz kuće, i demokratiju političari valjalo da ponesu iz partija iz kojih dolaze.
More...
Keywords: Public law; constitution; legal principles; constitutional norms; methodology; principles in theory; political theory;
Razumijevanje ustavnih principa podrazumijeva razumijevanje različitih tipova ustavnih normi i kontekstualizaciju takvog razlikovanja u dogmatski orijentiranoj pravnoj znanosti i praksi. Pravni principi se najprije definiraju kao opšti pravni stavovi koji daju smjernice za uspostavljanje i vršenje državne vlasti. Kontekstualizacija ovakve definicije u jurisprudenciji i jurisdikciji zahtijeva razlikovanje principa i pojmova na jednoj i principa od državnih ciljeva, ustavnih zapovijesti i jamstava na drugoj strani. Na toj pozadini se ustavni principi ne mogu razumijevati samo kao apstraktni iskazi bez konkretnog normativnog učinka. Oni su pravni konstrukti iz kojih se izvode prava i obaveze. Od te se tačke pokazuje značaj integralnog i sumativnog razumijevanja pravnih principa kao rezultat metodološki korektnog dobijanja i korištenja pravnih principa u dogmatskoj jurisprudenciji i jurisdikciji najviših sudova putem deduktivnog i induktivnog zaključivanja. Samo induktivno konstruiranje pravnih principa, od konkretnih normi prema opštem pravnom principu, pravnodogmatski odgovara kriteriju tačnosti. To bi u osnovi značilo da je korektno izvođenje pravnih principa moguće samo kao sumativni postupak: ustavni principi postoje kao pravne konstrukcije koje u smislu jezičke ekonomije, preglednosti i racionalizacije, očuvanja konzistentnosti pravnog sistema, hermeneutike i obrazovanja objedinjuju više konkretnih ustavnih propisa. Ovdje funkcija preglednosti i jezičke ekonomije pravnog principa zamjenjuje normativni kvalitet: u sumativnom smislu principi nisu podobni za supsumpciju konkretnog slučaja, dakle, ne predstavljaju norme iz kojih se neposredno mogu izvoditi prava i obaveze. No, takav zaključak ne isključuje deduktivno izvođenje pravnih principa. Razlog ne leži u pravničkoj fantaziji koja ustavne pojmove obogaćuje historijskim, filozofskim ili ideološkim slikama nego u činjenici da su deduktivni kostrukti pogodni za dogmatski usmjerenu jursidikciju i jurisprudenciju. Oni ne zadovoljavaju nužno zahtjev tačnosti, nisu značajni/važni za rješavanje konkretnog pravnog slučaja, ali su podobni za njegovo situiranje u konkretan socijalni, historijski, znanstveni ili politički kontekst, dakle podobni su za razumijevanje višeslojnih elemenata svakog problema koji treba riješiti – oni optimiraju pravne odluke. Odluke ustavnih sudova dokumentiraju uočljivu premoć integralnog pristupa pravnim principima, prisutna je jednoznačna tendencija ka jačanju deduktivnog metoda u rješavaju pravnih sporova. Ovakvom postupku se mora staviti primjedba netačnosti, no ona zasigurno neće ništa izmijeniti u ustaljenoj praksi. Kako bi se smanjio rizik proizvoljnog odlučivanja ili korištenja ustavnih principa kao argumentativnih toposa koji predstavljaju verbalni nakit bez normativne supstancije predlažem teorijski rad na kompilaciji, sistematizaciji i sadržajnom određivanju pravnih principa. To što za ustavne sudove vrijedi kao apriori zadan stav, mora biti na adekvatan način osigurano u semantičkom i sadržajnom smislu. Ovdje vidim nenadomjestiv doprinos pravnoteorijskih disciplina.
More...
Keywords: Public law; criminal aspect; legal aspect; physician; responsibility; ill-treatment; BiH; criminal law; constitution; European court for human rights;
Iako krivična odgovornost nije najbolji i jedini mehanizam zaštite pacijenata, krivičnopravna odgovornost ljekara i zdravstvenih radnika ima za cilj zaštitu pacijenata i zdravlja ljudi, te prevenciju budućih ljekarskih grešaka, zbog čega ova krivična djela trebaju ostati propisana krivičnim zakonima. Kada je riječ o krivičnim djelima koja inkriminišu liječničku odgovornost zbog nesavjesnog liječenja možemo zaključiti da je materijalni krivičnopravni okvir u BiH u bitnom usklađen sa zakonodavstvom u regionu jer su na sličan način definisani radnja izvršenja, svojstvo izvršioca, kvalifikovani oblici djela i raspon kazne. Govoreći o teorijsko-pravnim pretpostavkama, može se zaključiti da nema posebnih poteškoća u kvalifikovanju krivičnog djela nesavjesnog liječenja. Da bi se radilo o krivičnom djelu potrebno je prikupiti dokaze koji će ukazivati na očito nesavjesni postupak ljekara koji je posljedica povrede standarda dužne pažnje ili nedostatka potrebnih znanja i vještina. Utvrđivanje ovog stepena nesavjesnosti je u praksi veoma teško, a nerijetko je potrebno zbog toga vršiti vještačenja koja ne moraju uvijek biti apsolutno pouzdana. S razvojem nauke, nesavjesno postupanje ljekara utvrđuje se primjenom objektivnih kriterija koji se odnose na određena pravila medicinske struke ovisno o određenoj etapi razvoja medicinske nauke, te ocjena zavisi od zdravstvenog stanja pacijenta, vrste bolesti i okolnosti pod kojima je neka medicinska radnja preduzeta. Dakle, postojeće zakonsko rješenje i definicija krivičnog djela nesavjesnog liječenja predstavlja adekvatan pravni okvir za procesuiranje počinilaca ovih krivičnih djela. Iako standard „očite nesavjesnosti“ zakonom nije pobliže određen, smatramo da tekst ovog člana krivičnog zakona na odgovarajući način definiše biće krivičnog djela, jer ostavlja sudu veći stepen diskrecije u donošenju zaključaka o krivnji. Zakonsko davanje značenja terminu „očito nesavjesno postupanje“ moglo bi dovesti do preuskog tumačenja pojma i postoji opasnost da ne bi bilo adekvatno primjenjivo na sve raznovrsne pojavne oblike počinjenja ovog krivičnog djela koji se mogu pojaviti u budućnosti. Domaća sudska praksa u svakom konkretnom slučaju treba dati odgovor na to pitanje i utvrditi kriterije kojima se sud rukovodio u konkretnom slučaju kod ocjene da li je postupanje liječnika bilo savjesno, nesavjesno ili očito nesavjesno. Analizom odluka Europskog suda može se doći do zaključka kako ovaj sud prilikom razmatranja pozitivnih propisa države po prijavama aplikanata težište ne stavlja na sam ishod postupka u smislu da li je utvrđena krivnja liječnika nego se preispituje i utvrđuje da li su od strane državnih tijela i u razumnom roku preduzete adekvatne mjere u istragama slučajeva koji se tiču tzv. liječničke greške. Krivičnoprocesno zakonovodavstvo u BiH je karakteristično po tome što je važećim procesnim zakonima obaveza otkrivanja i gonjenja počinilaca krivičnih djela povjerena javnim tužiocima koji imaju dužnost da ispitaju svaku pa i anonimnu prijavu koja se odnosi na liječničku grešku. Kao dokazi se koriste izjave svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka, medicinska dokumentacija, obdukcioni zapisnici i dr. Objektivne poteškoće u procesuiranju ovih krivičnih djela su da je postojanje djela teško dokazivo zbog složenosti u utvrđivanju kauzalne veze između radnje ljekara i pogoršanog zdravlja, odnosno smrti pacijenta, te drugih razloga. Teškoće se ogledaju i u činjenici da BiH nema specijaliziranu ustanovu za sudsko-medicinsko vještačenje i dovoljno vještaka iz svih oblasti medicinske struke. Dešava se da vještaci rade u istoj ustanovi sa prijavljenim zdravstvenim radnikom, ili se radi o vještacima koji prilikom izrade nalaza i mišljenja pribjegnu ljekarskoj solidarnosti, koja ne mora biti rezultat zle namjere, ali ocjena može biti subjektivna, te sve navedeno može biti razlog da se dovede u pitanje nalaz i mišljenje takvog vještaka zbog neobjektivnosti. Pojavljuju se poteškoće oko angažovanja inostranih vještaka ili ustanova i obezbjeđenja finansijskih sredstava za troškove njihovog vještačenja. Poteškoću predstavlja i obezbjeđenje prisustva vještaka koji nisu državljani BiH na suđenjima zbog nepostojanja propisa ili sporazuma koji bi regulisali obavezu tih vještaka da se odazovu domaćim sudovima u slučaju podizanja optužnice. Zbog toga treba naglasiti da se od vještaka i medicinskih stručnjaka koji vrše vještačenja u predmetima u kojima su pripadnici njihove profesije pod sumnjom da su počinili krivično djelo, u budućnosti očekuje visok stepen profesionalizma, izražene moralne vrijednosti i objektivnost kod donošenja nalaza i mišljenja kako bi doprinijeli otkrivanju istine. Dakle, analiza propisa ukazuje da su građani (pacijenti) institucionalno zaštićeni od nemara ljekara. Neke od prijava pacijenata na loš liječnički tretman se tretiraju u domenu disciplinske odgovornosti liječnika i etičkih sudova, dok krivične prijave nakon provedene istrage rezultiraju obustavom istrage ili podizanjem optužnice. O kaznenoj politici ne možemo govoriti s obzirom na veoma mali broj pravomoćno okončanih sudskih predmeta. Razlog tome treba, uslovno rečeno, tražiti u relativno malom broju prijavljenih slučajeva, te činjenici da se za najveći broj prijava istragom utvrdi da su neosnovane jer su ljekari postupali u skladu sa propisima i pravilima struke, ili se istrage obustavljaju zbog nedostatka dokaza. Na kraju, primjećeno je, da u širem kontekstu, sa razvojem društva i podizanjem svijesti pacijenata o njegovim pravima, raste i broj pritužbi na ljekarski tretman. Radnje zdravstvenih radnika bivaju podložne procjeni stručnosti, pravovremenosti, ispravnosti, svrsishodnosti, što je do nedavno bilo teško zamisliti. Ljekarsko zanimanje postaje visoko-rizično, a od liječnika se traži veći stepen stručnosti i da preduzimaju sve veći broj zahvata koji u sebi nose rizik. Nerijetko se na liječnike vrši pritisak da smanje troškove dijagnoze i liječenja. Pacijent ima pravo na drugo mišljenje, te je time indirektno legalizirano pravo ljekara da ne bude u pravu, da pogriješi, uprkos najbolje primjenjenom znanju u svakom konkretnom slučaju. Zato treba naglasiti značaj edukacije zdravstvenih radnika tokom njihove karijere, kako bi imali saznanja o dostignućima u medicini i o pravima pacijenata. Potrebno je raditi na uspostavi boljih mehanizama komunikacije između samih doktora, zatim na poboljšanju odnosa doktora i pacijenata, mijenjati sisteme i procedure koje dozvoljavaju mogućnost grešaka, identifikovati greške i doktore koji su skloni greškama kako se njihove greške ne bi ponavljale nego iz njih izvlačile pouke. Postojanje nesavjesnog liječenja i stepen nesavjesnosti mora se u svakom konkretnom slučaju utvrditi tako što će se istrazi pristupiti krajnje odgovorno i temeljito. Ovo kako radi zaštite zdravlja lica kome se ljekarska pomoć ukazuje, tako i radi zaštite ljekara koji može biti pozvan na krivičnu odgovornost, a da za to ne postoje valjani razlozi.
More...
Keywords: Public law; constitution; public administration; civil servants; status; BiH; normative framework; legislation; recommendations;
In this paper the author analyses the legal position of public administration employees, with special regards to civil service in Bosnia and Herzegovina. Public administrative structures are (de lege lata) legally and in the practice devided and fragmented on different administrative levels into the state structures. Those so called subsystems are incompatible and disconnected, because of the fact that they are not based on similar principles. The aim of this resarch is to address the main problems and gaps in current public administrative reform in Bosnia and Herzegovina and propose strategic and instrumental solutions which may guarantee common principles and standards for the public administration and civil service system in Bosnia and Herzegovina. Those common principles and standards should provide in the future (de lege ferenda) a starting point for new compatible legal solutions for public administration employees including all administrative levels of the state structure and local level in Bosnia and Herzegovina. In addition, the author emphasises importance of new legislation that should have the task to regulate specific points in the field of Human Resources Management (HRM), defined as priorities in the Revised Action Plan 1 for implementation of the Strategy of Public Administaration Reform in Bosnia and Herzegovina.
More...
Keywords: Public law; constitution; Constitutional court; VSTV; HJPC; High Judicial and Prosecutorial Council; BiH; composition; legal framework; judges; prosecutors; appointment;
In the last ten years the High Judicial and Prosecutorial Council of Bosnia and Herzegovina (HJPC BH) has been trying to solve the basic task – to ensure independent, impartial and professional judiciary. It is a process which does not allow rash actions. However, in spite of the best willingness and results that cannot and must not be underestimated, the HJPC BH has failed to impose itself as an independent authority on the way of building a system where it would shape independent judiciary, in its full capacity and in a responsible way. There are several reasons for that. They can be classified into two groups, as regards the work of the HJPC BH. The reasons are those of objective nature and those of subjective character. The reasons of objective nature are related to the very errors that exist in the Law. There are systemic errors in the Law on HJPC BH. The election of the members of the HJPC BH is insufficiently transparent and does not guarantee that in the HJPC BH there will be those members that are the best representatives of the authority they come from. They should be featured by knowledge, high ethical credibility, reputation and ability to achieve the set objectives. Also, this body consists of not only judges but also prosecutors who are parties to the proceedings, and thus there are justified reasons for objectivity in work. If we add to this that the HJPC BH composition also includes lawyers – as representatives of parties, and previous experience with the election of the members of the HJPC BH by the Parliamentary Assembly of BH and the Council of Ministers, that by rule elected were the members that were close to the ruling parties, then it is more than evident that the credibility and reputation of the HJPC are seriously and reasonably questioned. The second reason, which is outside the HJPC BH is non-existence of consensus of the representatives of the executive power regarding the way how to enforce reform processes. If in this endeavour there are centrifugal and centripetal forces, the failure is guaranteed. As regards the coming and announced amendments the representatives of the judicial community, executive power and academic community should work together to amend the Law on HJPC BH, so the HJPC BH would enable each citizen of Bosnia and Herzegovina to be entitled to an independent, dignified, objective and professional judge, and the judiciary to gain reputation, authority and dignity, where a judge will see his independence as a duty to provide the requested legal protection to each citizen.
More...
Keywords: Drawt law; High Judicial and Prosecutorial Council; BiH;
More...
Keywords: Public law; constitution; judiciary; independence; institutions; institutional guarantees; legal framework; Republic of Serbia;
Zaštita nezavisnosti sudstva predstavlja ključni imperativ svakog koncepta vladavine prava. Uspostavljanje čvrstih de jure garancija nezavisnosti sudstva jeste samo prvi korak ka uspostavljanju prave, de facto nezavisnosti sudstva. U Republici Srbiji su primetna takva nastojanja, ali kao nužnost se nameće korigovanje postojećeg pravnog okvira. Paradoksalno je da se upravo u najvišem pravnom aktu nalaze sistematske i strukturalne prepreke nezavisnom položaju sudova. Naime, Ustav iz 2006. godine po nekim svojim rešenjima predstavlja akt kojim se narušavaju i devalviraju već dostignuti standardi nezavisnosti pravosuđa. I pored konstitucionalizacije posebnog organa koji treba da obezbedi nezavisnost i samostalnost sudija (Visoki savet sudstva), ustavotvorac nije u potpunosti uspeo da eliminiše uticaj predstavničkog organa, kao političkog tela, na izbor sudija. Dekonstitucionalizacija razloga za njihovo razrešenje čini sudije podložnijim uticajima zakonodavne i izvršne vlasti. Osim toga, reforma pravosuđa koja je podrazumevala reizbor svih sudija obesmislila je standard stalnosti sudijske funkcije i unela pravnu neizvesnost, čineći pravosudni sistem ranjivim i podređenim političkim organima. Analiza institucionalnog okvira navodi na zaključak da bi značajni pomaci de lege ferenda u Republici Srbiji mogli biti napravljeni. Kao prvo, da bi se obezbedila istinska stalnost sudijske funkcije trebalo bi isključiti probni izborni period koji je predviđen u trajanju od tri godine i ustanoviti jednu vrstu “probnog rada” uz sudiju profesionalca, ali bez stupanja na dužnost. Jer, ideja reizbora sudija je u logičkoj suprotnosti sa institutom stalnosti sudijske funkcije i principom nezavisnosti sudstva.U tom pravcu već su učinjenici koraci uspostavljanjem Pravosudne akademije. Međutim, ukoliko se istraje u nastojanju da postoji probni izborni period sudija, jer i takvo institucionalno rešenje ima određeno opravdanje, snažnije jemstvo nezavisnosti sudijske funkcije bi podrazumevalo produžavanje prvog mandata izbora sudija sa tri na pet ili šest godina. Takođe, o čemu je već pisano, sudije bi nakon isteka tog prvobitnog izbornog perioda mogli automatski da stiču stalnost sudijske funkcije, pri čemu bi se nezavisnom pravosudnom organu, Visokom savetu sudstva, prepustila mogućnost da u relativno kratkom vremenskom intervalu ukaže na postojanje unapred predviđenih razloga koji ukazuju da jedno lice nije dostojno obavljanja sudijske funkcije i da ga razreši dužnosti. Drugo, valjalo bi razmišljati i o promeni načina izbora izbornih članova Visokog saveta sudstva, kako bi se sprečili mogući posredni politički uticaji prilikom izbora sudija i prestanka funkcije sudija. Naime, pored Narodne skupštine bilo bi nužno uključiti bar još jedan državni organ u postupak izbora izbornih članova Visokog saveta sudstva. Treće, kako sudije ne bi konstantno bile izložene “vetrometini” nužno je restriktivnije postaviti razloge za njihovo razrešenje. Korišćenje pravnih standarda, poput “nesavesnog” postupanja, u ovako delikatnim pitanjima sigurno ne može biti garancija nezavisnosti sudstva. I na kraju, kao četvrto, da bi sudstvo zaista bilo nezavisno, nužno je obezbediti istinsku materijalnu nezavisnost sudija, možda stvaranjem jedne vrste fiksnog budžeta, koji će ostati izvan domašaja predstavničkog tela. Nesumnjivo je da osim institucionalnih jemstava nezavisnosti sudstva, možda i pretežniji značaj ima politička kultura. Reč je o nepisanom moralno-političkom principu koji mora ostati neprikosnoven u svim ustavnim reformama i reformama pravosuđa. U tom smislu, bez obzira na postojeća institucionalna rešenja, neophodno je razvijati političku kulturu i ustavni moral koji podrazumevaju bezizuzetno poštovanje neprikosnovenosti principa nezavisnosti sudstva. Kako je već naglašeno, treba stvoriti takav politički ambijent koji će dopustiti sudijama da se osećaju neprikosnoveno i nedodirljivo, da bi bili u stanju da budu lojalni sledbenici pravde i pravičnosti u svom pozivu. Jer, sloboda i nezavisnost se zadobijaju prvenstveno u ljudskoj duši, a institucionalna rešenja mogu biti samo podrška osvajanju jednog takvog osećaja.
More...
Keywords: Public law; constitution; reform; changes; amendment; systematic constitution changes; BiH;
Postoji pet ključnih pitanja koja su temeljni uzrok za neuspjeh ustavnih inicijativa i vjerovatno će predstavljati uzrok budućih neuspjeha, bilo da se radi o domaćem projektu ili projektu međunarodne zajednice u cilju oživljavanja procesa ustavne reforme u BiH koje treba uzeti u obzir u daljnjim naporima za njeno postizanje. IV.1. Prvi set problema je strukturne prirode, a odnosi se na Daytonski sporazum, odnosno institucionalni set-up. Trenutni stavovi političkih partija, bilo da se radi o programskim načelima ili javnim istupima, kao i aprilski i butmirski paket, su manjkavi u pogledu dugoročnog rješenja etničkog pitanja ali i upornosti ratnih političkih vođa da u razdoblju nakon sukoba „etnificiraju“ politike u BiH. Doista, pažljivo uravnotežen sistem koji je stvorio Daytonski sporazum, postavio je temelje za političare da slijede rat nenasilnim sredstvima. Nastalo stanje, koje je stavilo akcent na nacionalističke i maksimalističke platforme u politici, je potkopao proces reformi i održava zemlju u stanju paralize. IV.2. Drugi set problema je vezan uz psihologiju i mentalitet svake etničke skupine u uslovima političkog nepovjerenja. Unatoč napretku u mnogim područjima reformi, rašireno nepovjerenje među etničkim zajednicama i dalje je sveprisutno na političkom nivou. IV.3. Treći skup problema odnosi se na fragmentiranu prirodu stranačkog sistema unutar etničkih skupina. Nesuglasice oko ustavne reforme nisu samo ograničene na etničke linije, već još pogubnije, unutar svake etničke grupe koja pokušava iz razgovora o ustavnim reformama izvući političku korist, mjerenu izbornim rezultatima. IV.4. Četvrti problem stavlja u centar ulogu međunarodne zajednice. Iako su i SAD i EU, prije propasti aprilskog i butmirskog paketa, predstavljali ove inicijative kao rezultat domaćih snaga, nedostatak jedinstva unutar međunarodne zajednice pridonijela je propasti ustavnih inicijativa, a nije izvjesno da će u budućnosti biti drugačije. Naprotiv, sa konstantnim smanjivanjem interesa međunarodne zajednice za BiH i zaokupljenošću drugim kriznim područjima, izvjesno je da će razlike u stavovima biti još izraženije. Kao što je član SBiH izjavio prilikom propasti aprilskog paketa: „Bilo je nekoliko pristupa od strane međunarodne zajednice. Imali ste, na primjer, Venecijansku komisija sa svojim mišljenjem o ustavnim pitanjima, Europski parlament, SAD, različite institucije i organizacije s različitim mišljenjima. Kao rezultat toga, svaki politički vođa koristio je ono što je htio kako bi proširio svoje argumente za svoje stavove“. Član SDS-a je naglasio: „Međunarodna zajednica, na kraju, nije došla do potrebnog jedinstva osim u posljednjem trenutku, ali tada je bilo prekasno. Oni su se trebali držati više po strani“. IV.5. Peti problem se odnosi na nepostojanje obaveze na ustavnu lojalnost. Sa svim nedostacima Daytonskog sporazuma, odnosno ustavnog okvira i takav okvir se dodatno sužava dovođenjem u pitanje strukture države i njenih nadležnosti. S obzirom na, generalno, negativne stavove javnosti spram Dejtonskog sporazuma, i Ustava BiH kao njegovog sastavnog dijela, poštivanje ustavnog poretka se obično zanemaruje kao ustavna i zakonska obaveza svih građana BiH, pa tako i njenih političara. Nepoštivanje ustavnog poretka se manifestira na više načina, ali kao dva najčešća primjera se mogu navesti nepoštivanje izraženo kroz javnu retoriku i politiku predstavnika vlasti (uključujući nepoštivanje državnih simbola), te nepoštivanje zakona države kroz neusklađenost zakonodavstva na nižim nivoima vlasti. Međutim, sam čin nepoštivanja ustavnog poretka i njegove manifestacije nisu predmet Krivičnog zakona BiH i entiteta, i samim tim nisu kažnjivi, odnosno, preciznije bi bilo navesti da su te odredbe ograničene na „napad na ustavni poredak“ i „ugrožavanje teritorijalne cjeline“ uz preduslov da je napad na ustavni poredak, odnosno ugrožavanje teritorijalne cjeline izveden upotrijebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile. Tako ograničene odredbe krivičnog zakona u odnosu na sankcioniranje neustavnog ponašanja ne garantuju poštivanje ustavnih normi. S druge strane, Ustavni sud BiH, sa vrlo ograničenim nadležnostima u pogledu sankcioniranja neustavnog ponašanja, ne predstavlja efikasan garant zaštite ustavnog poretka. Time se poštivanje ustavnog poretka svodi na političku odgovornost aktera na političkoj sceni. Međutim, država koja počiva na prostom zbiru nacionalnih korpusa ne može proizvesti odgovornu državnu vlast koja može spriječiti one oblike neustavnog ponašanja koji izmiču kontroli Ustavnog suda BiH i krivičnog zakonodavstva BiH. Postoji nekoliko lekcija koje EU i međunarodna zajednica mogu izvući iz prethodnih procesa ustavne reforme u BiH. Prva lekcija je da međunarodna zajednica treba pokazati vodstvo i povratiti vjerodostojnost, djelomično izgubljenu, u posljednjih nekoliko godina. Ovaj gubitak vjerodostojnosti je rezultat dvaju faktora koji se preklapaju. Prvi faktor je rast političke zrelosti domaćih aktera, kao i sve jasnije povlačenje međunarodne zajednice. Gubitak vjerodostojnosti je, prema zajedničkom uvjerenju domaćih aktera, da je međunarodna zajednica nejedinstvena zbog preusmjeravanja fokusa sa BiH na druga krizna područja kao što su Irak, Afganistan i druga krizna žarišta u svijetu. Pri tome nedostaje kreativno vođstvo u rješavanja mnogih izazova sa kojima se BiH suočava. Bez obzira na taj gubitak političke moći, međunarodna zajednica je još uvijek u centru zbivanja i ona ima stratešku ulogu u BiH koju mudro treba koristiti. S obzirom na uloge koji su na stolu, kada su ustavne reforme u pitanju, međunarodna pomoć je još uvijek neophodna, čak iako će samo prisiliti političare da sjednu za sto i razgovaraju o ustavnoj reformi. „Međunarodna zajednica mora biti ta koja će otvoriti novu igru, jer s aktualnom političkom klimom, Bosanci to ne mogu učiniti sami.“ Međunarodna zajednica na taj način treba da povrati kredibilitet kako bi se mogle provesti sve neophodne reforme prije njenog definitivnog povlačenja. Osim potrebe da pokaže vođstvo i jasan stav, međunarodna zajednica mora naučiti da ustavna reforma može postati nemoguć zadatak ako oni ne stoje ujedinjeni. Inače, „domaći akteri će iskoristiti neslaganja u svoju korist“. Što se tiče EU, ključna pouka je da proces proširenja zahtijeva fleksibilnost u kontekstu BiH. Kao što je jedan zapadni diplomat predložio, EU ne bi trebala tretirati Bosnu kao bilo koju drugu zemlju. „To nije kao tranzicijska zemlja u istočnoj Europi, gdje je dovoljno reći to je ono što trebate učiniti, učinite to i potom nam se vratite.“ Ovaj pristup ne funkcioniše u BiH. Čak i ako je konsenzus među političkim vođama moguć, kao što su neke reformske priče u prošlosti prikazane kao uspjeh, bilo je potrebno istražiti kako EU može koristiti svoju mrkvu djelotvornije, tako da uvjetovanost može bolje funkcionirati u BiH. Ključni izazov stoga je uspostava prave ravnoteže između domaćeg procesa i podešavanje procesa proširenja političkim prilikama u BiH. Nakon Presude Evrospkog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić/Finci v. BiH, jedan segment ustavne reforme se našao u fokusu interesa međunarodne zajednice i lokalnih političkih aktera kao što je to bilo Mišljenje Venecijanske komisije 2005. godine kada je „propao“ aprilski paket. Pojačan interes međunarodne zajednice ne znači da će konačni ishod izroditi sistemsku ustavnu reformu pogotovo jer se postavlja logično pitanje – da li je moguće na bazi etno-demokratske matrice Daytonskog ustava, zaista ukinuti diskriminaciju, posebno na način koji se propagira među određenim političkih subjektima? Da stvar bude još gora, stiče se dojam da čitav proces provođenja ove presude kroz ustavnu reformu, kako sa aspekta većine lokalnih političkih aktera, tako i sa aspekta međunarodne zajednice ide u potpuno pogrešnom pravcu. Naime, umjesto da se vode rasprave o jednakim pravima za sve građane uz garanciju kolektivnih prava za konstitutivne narode i pripadnike onih koji to nisu (Ostali), težište se stavlja na ugroženost i neravnopravnost konstitutivnih naroda, posebno najmalobrojnijeg i grupe Ostalih tj. na pružanje dodatnih prava ovim grupama. Time se ove rasprave dovode u suprotnost i sa Presudom Evropskog suda za ljudska prava i Mišljenjem Venecijanske komisije. To je put koji BiH vodi u daljnje blokade, disfunkcionalnost i konačno, u budućnosti, u disoluciju. Čak iako to ne bude konačni ishod, jedno je sigurno – u zemlji u kojoj se ne poštuje sopstveni Ustav, kakav god on bio, u kojoj se ne poštuju međunarodne obaveze, preuzete od države, bilo da se radi o obavezama iz Daytonskog sporazuma ili SSP-a, a sve radi postojećih blokada u procesu donošenja odluka, proširenje mogućnosti blokada zarad izjednačavanja prava konstitutivnih naroda i Ostalih, može zemlju vratiti u opasnu prošlost. Suštinski, programski utvrđeni, zahtjevi za ravnopravnost među konstitutivnim narodima ili zadržavanje statusa quo, kriju težnje da se zadrže osvojene političke pozicije jer sve dok BiH i njene institucije bude ustanovljena kao zbir etničkih programa, BiH ne može napraviti nijedan korak naprijed. Posljednji izbori u BiH upravo pokazuju način na koji nacionalisti zbijaju redove i vrlo brzo formiraju međusobno suprostavljene etničke blokove na bazi nacionalnih programa i saveza koji nisu sračunati na provođenje reformi I poboljšanja uslova života građana. Tako formirana vlast ne može na dnevnom redu imati sistemsku ustavnu reformu jer bi to značilo samoukidanje tih partija što se, sasvim sigurno, neće desiti. Uz letargičnu međunarodnu zajednicu koja je najglasnija u zagovaranju kompromisnih (čitaj polovičnih i loših) rješenja, samo kako bi se ispunila zadata agenda, i kojoj nedostaje jasna strategija u izgradnji države za koju su i bili najodgovorniji tokom posljednjih 15 godina i po čijem diktatu je i skrojen Daytonski sporazum, neuspjeh je zagarantovan. Konačno, apsurdnost stavova političkih partija se može sažeti u činjenici da postoji konsenzus o evropskim integracijama, ali ne postoji konsenzus o državi Bosni i Hercegovini.
More...
Keywords: BiH; discrimination; labour; gender; political beliefs; ethnicity; age; invalidity; syndicate; legal protection; evaluation;
Diskriminacija u oblasti radnih odnosa je neistražena tema u Bosni i Hercegovini (BiH) iako građani, mediji i nevladine organizacije redovno izvještavaju i ukazuju na već učestalu praksu diskriminacije kako na radnom mjestu tako i u samom procesu zapošljavanja. U biti, većina problema koji se javljaju na tržištu rada u BiH mogu se direktno ili indirektno povezati sa različitim oblicima diskriminacije. Tako nepotizam, zapošljavanje po osnovu pripadnosti određenoj političkoj stranci, davanje otkaza trudnicama, nemogućnost ili zabrana sindikalnog organizovanja i sl. predstavljaju pojave koje su posljedice diskriminatornih praksi, a čija masovnost je dovela do sistematskog urušavanja vladavine prava, socijalne pravde i održivog ekonomskog razvoja u BiH. Time se posljedice diskriminacije ne ogledaju samo u kršenju individualnih prava pojedinaca ili određene grupe, nego se odražavaju na sveukupne socijalne i ekonomske odnose u društvu. Društvo koje ne štiti svoje građane od diskriminacije funkcioniše na osnovu «zakona jačega», te se odlikuje visokim stepenom ekonomske i političke nejednakosti među građanima. Tako društveno uređenje ne može biti kvalifikovano kao demokratsko.
More...
Keywords: BiH; European Commission; EU accession; civil society; law; human rights; gender;
Ovaj dokument predstavlja zajednički napor organizacija i pojedinaca uključenih u rad Inicijative za monitoring evropskih integracija Bosne i Hercegovina da pruže dio odgovora na Upitnik Evropske komisije za BiH. Dokument se oslanja na četverogodišnji rad Inicijative koja kroz alternativne izvještaje, od 2013. godine, daje pregled napretka BiH na putu u Evropsku uniju. Odgovori predstavljeni ovdje nisu sveoubuhvatni u smislu odgovora na sva pitanja u Upitniku, niti nam je to bio cilj. Sveobuhvatne odgovore treba da dostavi država BiH, a organizacije civilnog društva željele su predstaviti svoju perspektivu i ponuditi odgovore na pitanja koja se tiču, prije svega, demokratije i vladavine prava u BiH. Odgovori su zasnovani na znanju, analizama i direktnim iskustvima organizacija civilnog društva sa terena. Naš cilj je dati dodatak zvaničnim odgovorima i doprinijeti preciznijoj, uravnoteženijoj i na građane orijentisanoj procjeni pitanja mjerodavnih za status kandidature BiH u EU. Čvrstog smo uvjerenja da napredak BiH ka članstvu u EU treba da bude temeljan i upotpunjen sa stvarnim reformama, boljom upravom i jačanjem demokratskog procesa kako bi građani BiH stvarno imali koristi od procesa pridruživanja EU. Nadamo se da će ovaj dokument doprinijeti dostizanju tog cilja.
More...
Keywords: Bosnia and Herzegovina; high-quality judiciary; independent judiciary; performance of judges; courts; evaluation; evaluation criteria;
At the beginning of 2019, new Criteria entered into force. In the current absence of media reaction, a great opportunity was given to the judiciary. Opportunity to set up a strong internal evaluation mechanism of work without pressure. In that vacuum, which will not last more than twelve months, i.e. until the first results of the application of the Criteria, the role of judges and the entire judiciary community is crucial. We all need to be directed towards a constructive contribution for the proper application of the standards prescribed by the Criteria. Thus, this analysis should also be understood as an attempt to bring the standards of the newly adopted Criteria closer to the judiciary, by critical (affirmative and negative) approximation, to point out potential neuralgic points that can be remedied by the active holding of directly involved Criteria applicants in order to encourage participation in the practical overcoming of internal difficulties in the community for the benefit of the society. The remark that the Criteria is unconstitutional and illegal because is not justified. First of all, the Criteria are not imposing judges an explicit obligation to evaluate colleagues, since it is clearly indicated that judges of the courts are assessors who independently make a work evaluation and are responsible for the accuracy of the data and the objectivity of the assessment. Secondly, the unlawfulness of the Criteria is not founded either in the objection that factual judges judge their colleagues, as they only give an opinion on their work. Namely, in Europe, many countries apply the same concept and scheme of the appraisal process as it is in BiH under the new Criteria. Judges who give an opinion on the work of their colleague are nothing more than one of the sources of information on the basis of which the president of the court makes a conclusion on the quality of the work of the judge. Indeed, if the judges actually created their final assessments with their opinion, and that the presidents of the courts do not have any independent observation on the work of judge, then the remark would have been justified. Nevertheless, the Criteria gave the presidents of the courts absolute authority to create final opinion, but they also imposed a serious burden of responsibility. In conclusion, apart from the quantity of work and the statistical quality of the decisions, now there is an element: analytical quality of work and decisions. This incorporated element according to the current content of the Criteria affects 30% of the final grade. The idea of a descriptive analysis of work is a step towards building a responsible judiciary that stimulates quality competitiveness, and not a dominance of mediocrity. Nevertheless, still the main influence on the appraisal has statistics, which makes it possible to mimic the results of the work. The level of practical success of applying the element of analytical quality of work will fully reflect the state of the true quality of the presidents of courts, the heads of the court departments and judges. In theory, it is quite logical that the presidents of the courts will have the greatest confidence in the opinions of the heads of the department, because precisely the presidents of courts influence directly the election of the president of the department. Therefore, they themselves decide what kind of staff they surround themselves. If they have chosen their selection according to the qualitative selection system, then they will have an exceptionally facilitated position in applying the Criteria. Furthermore, big exam will be true collegiality, the quality of interpersonal relationships in the court, team work, objectivity, judge's impartiality and the knowledge of judges. The court presidents will receive information on the analytical quality of work and the decisions of the evaluated judges from the higher court, which means that the newly adopted Criteria also systematically encourage the co-ordination of the judges from different instances. In this context, it is important that the HJPC, takes a proactive role and does not allow that the success of the Criteria depends exclusively on the will of the courts. In order to feel the benefits of applying the Criteria, the precondition is that judges who apply it, begin to understand Criteria as a help in daily work. The evaluated judges are encouraged by Criteria to be involved in the appraisal process, and in fact be promoters of personal competencies and skills, nominating decisions, and writing a report on their own work. Self-reflection as the basis for objectifying the appraisal process! The presidents of the courts are obliged to analyze this source of information in the appraisal. I wonder, is there any possibility of more complete securing of transparency and deprivation of the subjectivity of the entire process? If the complaint of some members of the legal community is then still focused on competencies, now extended by fellow judges, to presidents of courts, and ultimately to members of the HJPC, I do not see this as a critical suggestion. Why? The suspicion of the individual competencies of certain colleagues is an internal matter of the individual and the legitimacy of such a point of view can not be called into question (provided that it is argued), but the objection to the non-objectivity of the content of the Criteria must be based on a systemic failure of the Criteria for leaving room for personal battle with appraised judge. There is no such system-wide failure in the Criteria.
More...
Keywords: Bosnia and Hercegowina and EU; economic development; corruption;
This Policy Paper is a Reform Agenda & Questionnaire Monitoring Report. The new EU BiH initiative did yield some initial successes in 2015 and 2016. BiH authorities agreed a ‘Reform Agenda 2015-18’ with the EU and International Financial Institutions (IFIs), a broad blueprint for socio-economic reform that, if fully implemented, could have broken the country’s patronage system. Some initial implementation of the Reform Agenda and the formal fulfillment of some additional EU conditions prompted the EU’s General Affairs Council in September 2016 to grant the final reward in EU integration envisioned in the initiative – a referral of BiH’s membership application to the European Commission for its Opinion on granting candidate status. In December 2016 the Commission took the next step and handed over its Questionnaire to BiH. More significantly, the International Monetary Fund signed a loan arrangement with BiH in September 2016 designed to support the Reform Agenda, based on exceptionally strict financial conditionality and prompting the governments in BiH to concede on some previously unimaginable reforms. However, these successes were short-lived, limited and superficial. From early 2017, it became evident that the initiative would be a failure when it formally concludes at the end of 2018. Throughout 2017, implementation on all fronts came to an almost complete standstill, although EU representatives and other international officials continue to pretend the initiative is still alive.
More...
Keywords: BiH; public procurement; procedure; legal protection; analysis;
Legal protection in public procurement procedures implies a set of legal norms which govern the mechanisms available to participants in these procedures with the objective of protecting their rights and interests. The legal protection framework ensures the realization of several important objectives of public procurement. Competitive and transparent procedures in public procurement assist legal public authorities to get the best value for money when they procure products and services. This results in cost-effective spending of public funds, faster economic growth and greater competitiveness among entrepreneurs. Open and transparent procedures in public procurement influence prevention of discrimination, cronyism and corruption. From the standpoint of the European Union (EU) the objective of public procurement is also to open the market of public procurement for member states, enabling the participation of entrepreneurs in public procurement procedures outside the boundaries of a particular state. Legal protection is very important for the realization of the above objectives of public procurement. Legal protection regulations should ensure equal legal position for all entrepreneurs in public procurement, the efficient and timely implementation of public procurement procedures, and should also enhance legal security in this area. Unregulated or insufficiently regulated legal protection may cause direct damage to the economy as it enables the choosing of bids that are not necessarily the best. The fallout of this includes other negative effects (political, economic, sociological). Efficient legal protection increases the trust of the public in the transparency of procedures, and encourages entrepreneurs to participate in public procurement procedures. Efficient legal protection can also act as a preventive measure against a concrete contracting authority or other contracting authorities, in the sense of ensuring that there is no infringement of public procurement rules. Apart from their prominent position in any legal system, national norms regarding legal protection in the EU member states, candidate status states and accession states are founded in European Law, and as such, they are the result of the harmonization of national legislation with the requirements of European law. In this way the harmonization of legal protection in member states, candidate states and potential candidates is achieved. The request for harmonized procedures in member states derives from an understanding that different procedures in different states have a negative impact on the functioning of a unified European market. The European legislation is important for Bosnia and Herzegovina (BiH) not only as an instrument for the strengthening of the economy, but also in respect of the commitments undertaken earlier to gradually harmonize BiH legislation with that of the EU. One of the areas where BiH legislation is harmonized with European law is the area of public procurement. The subject-matter of this study is legal protection in public procurement procedures in Bosnia and Herzegovina, which is implemented as an administrative and administrative-judicial protection, in the manner of critically deliberating the relevant issues of legal protection of participants in public procurement procedures. The present analysis deals with the existing rules that govern legal protection in public procurement procedures having in mind the potential consequences of incomplete or inadequate regulation, which affects the rights and interests of participants in public procurement procedures. Above all, this study is focused on the analysis of rules which govern the basic legal remedy available to participants in the public procurement procedures against the decision of the contracting authority of the aforementioned action or omission of action or the procedure of the contracting authority, followed by an analysis of appeal in an administrative dispute. In this sense, the present study suggests the direction of possible legal intervention which could improve the legal protection rules in public procurement procedures in BiH with regard to the relevant European and comparative law. Accordingly, in addition to a review of legal protection in accordance with the existing de lege lata, this study also includes questions with regard to what this protection should be in view of the requirements of European law (de lege ferenda). The initial assumption in this analysis is that legal protection in any state is regulated independently, but the autonomy of member states (and future member states that have already undertaken some commitments) is restricted by EU rules. As a result, the conclusions in this study inevitably deal with the influence of the relevant European law regarding the provision of effective legal remedies in public procurement procedures by observing the practice of the European Court of Justice in Luxembourg (the European Court), and the regulations that govern the availability of legal remedies in the area of legal protection in some member states that have implemented European law (such as Croatia and Slovenia). The objective of this study is to see what lessons can be drawn from the experience of the aforementioned states and in what manner these lessons can be applied in BiH law with the aim of further improving the legislation of legal protection. Thus an insight is gained about the relationship between legal regulation and practice, and in this respect the inadequacies in the existing legal protection norms in public procurement procedures in BiH can be observed. The presentation of the methodological and analytical framework of this study (Chapter 2) is followed by a summary of the relevant EU legal acts (Chapter 3) and a subsequent analysis of the legal and institutional framework of public procurement in BiH (Chapter 4). In the chapter on legal protection (Chapter 5) procedural rules are analyzed. The results of this analysis are summed up in the Conclusion (Chapter 6). In Chapter 7 there is a list of proposals for possible decisions with regard to the previously recognized problems.
More...