Американското признание за милосърдието на царица Елеонора - "коронованият ангел на България"

Author(s): Annie Zlateva / Language(s): English,Bulgarian Publication Year: 0

The paper aims to acquaint the readers with the exceedingly active multifarious activity of Queen Eleonore in the field of charity and philanthropy in Bulgaria, naturally related to the political, cultural and economic life in the country in the first years of the 20-th century, marked as they were by the struggle for national unification. The subject is researched for the first time, mainly on the basis of Bulgarian sources and the till sparse contemporary studies dedicated directly to the life and work of Queen Eleonore in Bulgaria and Europe in the field of charity. For the first time, the paper follows the appearance of the new queen in Bulgaria's social, political and cultural sphere: it marks out the parameters of action in the organization of charity in this country, as well as the first more widely advertised Bulgarian efforts on the international field on the part of the Bulgarian Red Cross (BRC) and the 'Samaritan' society she founded, which also had supporters across the ocean. It also speaks of the participation of Queen Eleonore in organizing nursing activities in support of the army during the Balkan War in 1912-1913 and the opportunities she constantly sought and found to provide medical aid to the army and the front lines during the Second Balkan War and in the years of the Treaty of Bucharest, which was determental to the Bulgaria. Her preparations for the official visit across the ocean at the invitation of the United States government allows us to follow her extremely responsible attitude to this top-ranking diplomatic mission which she considered extremely important and which she undertook in the name of Bulgaria's welfare.

Влизането на България в Първата световна война: причини и предпоставки

Author(s): Georgi Markov / Language(s): English,Bulgarian Publication Year: 0

At the beginning of World War I Bulgaria remained neutral, waiting for favourable conditions to engage in the conflict. Its supreme political objective was national unification. The Balkan countries were under constant pressure of the warring coalitions that were trying to win new allies. No Balkan state was a master of the situation and each was afraid about it's back. Because of its geographic location Bulgaria had a strategic position in the Balkans and its joining one of the warring groups would have ensured its geopolitical advantage in the war. In the "Bulgarian summer of 1915" both warring coalitions tried to attract the country on their side, offering territorial compensations or awards. Germany's promises were taken as more reliable by the politicians and Bulgaria entered World War I as part of the Central Powers. The choice of the great allies proved wrong. What was more, the manner of selection was also wrong - not according to the possibility of final victory, but according to the bidding in the territorial auction the profit of which would be lost at the loss of the war.

Bosna i Hercegovina treba jedan vrhovni sud

Author(s): Meddžida Kreso / Language(s): Bosnian

Ideja o potrebi osnivanja Vrhovnog suda u Bosni i Hercegovini polako sazrijeva, iako je njeno začeće postojalo već u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno Ustava BiH. Vrijeme je da se više i ne postavlja pitanje treba li Bosni i Hercegovini jedan Vrhovni sud, već da se pažnja stručnjaka usmjeri ka tome, koji bi to model takvog suda bio najprimjereniji njenoj strukturi i političkom uređenju.

Narod odlučuje – direktna demokratija u Njemačkoj: pregled kao razmišljanje za Bosnu i Hercegovinu

Author(s): Manfred Dauster / Language(s): Bosnian

U Bosni i Hercegovini donošenje političkih odluka od strane naroda zapravo nikada nije istinski ni bilo tematizirano. Narodna inicijativa ili referendum nikada se nisu niti spominjali, barem ne tako da je to mogao percipirati i neki međunarodni promatrač. Ali to se očito promijenilo. Politički vrh Republike Srpske od 2006. godine uživa u tome da crta scenario političke borbe, u kojem narod treba biti pozvan da odlučuje kao demokratska instanca. Dok se ranije govorilo o plebiscitima za sticanje neovisnosti srpske administrativne jedinice od države Bosne i Hercegovine, pa kako god ta neovisnost bila oblikovana, 2011. godine meta su državne institucije, za koje se na drugim mjestima ne bi nikada ni pomislilo da bi mogle biti predmetom političkih pitanja postavljenih biračima. U posljednje vrijeme naime radi se o Sudu BiH i pridruženom mu Tužilaštvu. Ove institucije izazivaju nezadovoljstvo srpskih entitet-političara, te bi njihovu sudbinu trebalo predati u ruke srpskih birača. O ovoj čudnovatoj situaciji bit će riječi kasnije u tekstu, u poglavlju III. Bez obzira kakav čovjek imao stav o direktnoj demokratiji, u svakom se slučaju preporučuje instrumente direktne demokratije upotrebljavati krajnje oprezno i promišljeno. Ukoliko se to ne učini, a plebiscit degenerira u sredstvo dnevnopolitičke borbe, taj instrument se može vratiti kao bumerang onom ko ga upotrebljava. Dobar primjer za to je Drugo francusko carstvo. Napoleon III, koji je vladao na autoritarno-cezaristički način , je svaki put kada bi izgubio podršku u parlamentu ili kada mu se činilo da ju je izgubio, izlaz tražio tražeći mišljenje birača. Dobitni poeni koje je Napoleon III uspio izvojevati na plebiscitima, učinili su da on zaboravi kakvo je stanje po pitanju prihvaćanja njegove politike općenito. Tako je bio dovoljan samo još jedan poticaj izvana – a u slučaju Napoleona III taj poticaj je bio u vidu njemačko-francuskog rata 1870/1871 - kako bi se iznutra nagrizani autoritarni sistem „Second Empire“ srušio kao kula od karata. Plebisciti mogu biti kao otrov: oni mogu izazvati ovisnost i učiniti slijepim za stvarni život. Situacija u Republici Srpskoj, koja pokazuje autoritarne crte, ima nešto od opisanog. Ako u jednoj zemlji, koja se kao Bosna i Hercegovina nalazi u prelomnoj situaciji i u ustavnopravnom smislu, svirači političkih orgulja zasviraju u registar plebiscita, muzika koja se na taj način proizvede ne mora biti prijatnih tonova. Stoga se isplati tj. dobro bi bilo baciti pogled na ustavnopravne partiture drugih ustavnih sistema. Od njih se može naučiti ponešto o postupanju sa instrumentima neposredne demokratije, mogu se objektivizirati diskusije unutar Bosne i Hercegovine, te postaviti pitanje da li su primijenjeni postupci primjereni. Zato ćemo pobliže osvijetliti direktnu demokratiju u državnoj zajednici Savezne Republike Njemačke. Unaprijed možemo ustvrditi da Njemačka nije pogodno tlo za projekte „na horuk“. Niko u Njemačkoj neće birače pozvati na birališta zbog dnevnopolitičkih diskusija. Također, unaprijed već možemo reći da u Njemačkoj plebisciti nisu polje u kojem su aktivni populisti i demagozi. Ovaj tekst pružit će historijski pregled ustavnopravnog razvoja čiji je rezultat aktuelno stanje (Glavni dio, I). Nakon toga, bit će predstavljena aktuelna ustavnopravna situacija. (Glavni dio, II). Lokalne građanske inicijative / Bürgerbegehren, koje na razini gradova i općina predviđa komunalno ustrojstvo njemačkih zemalja, ovdje neće biti predstavljene, iako su se pokazale dobrima u procesima tvorbe volje na lokalnoj razini. Njihovim predstavljanjem otišli bismo predaleko i prekoračili zadati okvir pukog pregleda stanja. I regulativa iz običnih (pokrajinskih) zakona koja se odnosi na postupke za referendum i narodno izjašnjavanje bit će predstavljena samo u obimu u kojem je to neophodno za bolje razumijevanje. Pri tom će egzemplarno biti prikazane samo neke norme saveznih zemalja. I ovdje je to uslovljeno prostorom koji nam stoji na raspolaganju. U posljednjem poglavlju (Glavni dio III, kao i Završne napomene) će iz perspektive inostranog promatrača biti predstavljena ustavnopravna situacija u Bosni i Hercegovini, tj. bit će propitano koji sadržaji u kojim postupcima mogu biti stavljeni na odlučivanje biračima.

Državna imovina u Bosni i Hercegovini – geneza problema

Author(s): Ervin Mujkić / Language(s): Bosnian

Nema nikakve sumnje da je pitanje konačnog reguliranja statusa državne imovine u BiH politički osjetljivo i pravno zanimljivo. Uzrok su srastanje entitetskih politika sa strukturama državne vlasti i pokušaji da se ovlada kapitalom koji nosi državna imovina. Podjela državne imovine, koja bi bila provedena isključivo po tzv. teritorijalnom principu, značila bi da je država BiH tvorevina entiteta, te da ona uživa samo one nadležnosti i sredstva koja su joj entiteti izričito prenijeli. Pri tome bi entiteti praktično zadržali kontrolu nad državom u jednom bitnom elementu koji nosi atribut državnosti. Pravno uzev samo je BiH suverena država i jedna od pravnih nasljednica nekadašnje SFRJ, koja je po Sporazumu o sukcesiji naslijedila imovinu bivše države. Iz toga proizlazi da entiteti nisu subjekti tog sporazuma; ovo potvrđuje subjektivitet Bosne i Hercegovine u pogledu državne imovine. Nesporno je, međutim, da svaki nivo vlasti mora imati imovinu koja mu je potrebna za obavljanje njegovih ustavom propisanih funkcija, te se ne smije isključiti mogućnost da se podjela državne imovine izvrši po tzv. funkcionalnom principu. Na taj način bi država BiH, entiteti, Brčko Distrikt, kantoni u FBiH, gradovi i općine dobili u vlasništvo onu imovinu koja im je neophodna za vršenje njihovih nadležnosti prema Ustavu i zakonima, ali bi se zasigurno izigrao princip kontinuiteta vlasništva kao kontinuiteta državnosti.

СПОМЕНИ за РАДКО ДИМИТРИЕВ

Author(s): Philip Stoychev Baranov / Language(s): Bulgarian

Radko Dimitriev (Bulgarian: Радко Димитриев) (24 September 1859 in Gradets – 18 October 1918 near Pyatigorsk) was a Bulgarian general, Head of the General Staff of the Bulgarian Army from 1 January 1904 to 28 March 1907, as well as a general in the Russian Army during the First World War. (Wikipedia)

References

Author(s): Author Not Specified / Language(s): English Publication Year: 0

Grad i politika

Author(s): Dubravka Stojanović / Language(s): Serbian

Postojeći Grad je najznačajniji mogući dokument o njegovom minulom životu. Tako bi mogla da se parafrazira jedna od osnovnih metodoloških postavki Fernana Brodela. U tom slučaju, najbolji istorijski izvor za istoriju grada je sam grad. To bi značilo da su tragovi koje je na njegovim ulicama ostavila istorija čvršći i trajniji podaci od onih koji ostaju na papiru, odnosno, da pređem na našu današnju temu, da su urbanističke odluke donete u prošlosti ostavile svoje trajne spomenike na mapi i u izgledu grada. Ako bi Beograd bio istorijski izvor, šta bismo sve mogli u njemu da pročitamo, koje bi nam to poruke o prošlosti on mogao preneti? Da li bi on mogao biti slika ne samo istorije srpskog urbanizma, već i srpske političke istorije?

Jugoslovenski paviljon u Aušvicu i dalje prazan

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Serbian

Između septembra 1941. i avgusta 1944. godine više od 20.000 ljudi je sa teritorije okupirane Jugoslavije odvedeno u nacistički koncentracioni logor Aušvic. Među jugoslovenskim žrtvama najviše je bilo Jevreja iz Bačke koja je bila pod mađarskom kontrolom nakon što je Nemačka okupirala ovu zemlju 1944. Skoro svi ovi Jevreji ubijeni su u Aušvicu. Druge žrtve deportovane iz Jugoslavije su bile manje grupe Jevreja iz nacističkih logora u okupiranoj Srbiji, ali i iz hrvatskih ustaških logora formiranih na teritoriji nacističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Deportovani su bili i Romi, kao i hiljade antifašista, partizanskih komunističkih boraca i njihovih simpatizera. Od 20.000 ljudi deportovanih iz Jugoslavije, manje od stotinu je preživelo do oslobađanja logora.

Willy Brandt u balkanskom getu

Author(s): Vjekoslav Perica / Language(s): Bosnian

Može li se poslije etničkog konflikta, rata i genocida opet živjeti kao sav normalan svijet? Da nije lako ali se može pokazuju dva novija primjera iz Afrike koja je dugo bila percipirana kao zemlja „vječnih“ etničkih sukoba. Ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir dobio je premijer Etiopije Abiy Ahmed za pomirenje s Eritrejom poslije nekoliko desetljeća rata. Zatim Ruanda, pogođena tragedijom genocida iz devedesetih, danas je reintegrirana nacija, ekonomski napredna, odnedavno i turistička destinacija. Etiopija, Eritreja i Ruanda, kao priče o oporavku teško ranjenih postkonfliktnih društava, ulaze pomalo kroz globalizacijske procese u zajednički narativ mirotvorne kulture. Pridružuju se već populariziranim evropskim slučajevima poput pomirenja u Sjevernoj Irskoj i eurointegracija koje predvode Njemačka i Francuska, neprijatelji u nekoliko ratova, danas saveznici, stupovi EU. Zapadnog Balkana u ovom mirovnom narativnu nema, Balkan ostaje simbol balkanizacije i rata upamćenog po globalnom direktnom TV prijenosu kroz devedesete godine dvadesetog vijeka. Režimi u Zagrebu i Beogradu, međutim, vide sebe u boljem svijetlu. Odnedavno se uspoređuju s Njemačkom i Francuskom. Netko se nedavno sjetio i Willy Brandta, njemačkog kancelara, nobelovca za mir, pa bi njegove metode uvezao na Balkan. Možda Balkan postane Alzas i Loren evropskog jugoistoka. Francuska u to ne vjeruje, pa je nedavno usporila proširenje EU u ovom dijelu Europe. Kad bi se notorni balkanski neprijatelji Srbija i Hrvatska konačno pomirili, možda bi EU dobila očigledno joj potreban val novog optimizma, a napaćeni balkanski narodi počeli konačno živjeti kao sav normalan svijet.

Branka Prpa – intervju

Author(s): Damir Pilić,Branka Prpa / Language(s): Bosnian

Interview with Branka Prpa by Damir Pilić.

(Trajna) nedovršenost države?

Author(s): Aleksandar R. Miletić / Language(s): Serbian

Nedovršenost države, koju je Đinđić video kao uzrok unutrašnjih protivrečnosti u jugoslovenskoj federaciji i kasnije u Srbiji njegovog vremena, do danas se već u značajnoj meri normalizovala kao stanje stvari i svesti. Politički akteri i društvo u Srbiji sa njom ozbiljno računaju; ona je postala značajan deo identitetske legitimacije društva koje kao da ne bi umelo da funkcioniše izvan kategorija fiktivnog suvereniteta i zamrznutog konflikta na Kosovu. Uzimajući Đinđićevu postavljenu dijagnozu i hronologiju pojave izlazi da ova nedovršenost institucija i neizvesnost državnog statusa na različite načine traju neprekidno od druge polovine 60-ih godina prošlog veka, dakle već pola stoleća. Godišnjica atentata na prvog demokratski izabranog premijera Srbije čini se kao dobar povod da se razmotri istorijski kontekst ovih prvih 50 godina naše nedovršenosti. Nije zgoreg, naime, biti pripravan za nastupajuće godišnjice. Počećemo od socijalističke Jugoslavije.

Nostalgija umjesto demokracije

Author(s): Žarko Puhovski / Language(s): Croatian

Zbog ne posve nerazumljivih razloga historiografija od vajkada teži urediti povijest po razdobljima koja počinju s godinama s dvije nule na kraju, po „okruglim“ stoljećima, naime. Vjerojatno u nakani postizanja jednostavnosti (kao važnoga uvjeta široke prihvaćenosti) historiografijskih interpretacija uvodi se periodiziranje koje je zapravo posve izvanjsko na vlastitoj naravi povijesnih zbivanja. U novije vrijeme Eric Hobsbawm je ipak uveo u raspravu koncept „kratkoga dvadesetog stoljeća“ (1914.-1991.), primjenjujući, zapravo, na specifičan povijesni materijal koncept „zgušnjavanja povijesnoga vremena“ (koji predznačuje Benjamin u životno zaključnim tezama „O pojmu povijesti“).

Yubilej – Napadaju nas zbog suradnje

Author(s): Jeton Neziraj / Language(s): Bosnian

Generalna i dominantna percepcija Jugoslavije na Kosovu vezana je uz koncepte represije i terora. Kad većina ljudi kaže Jugoslavija, oni misle na Srbiju. Pored toga, postoji i tendencija brisanja činjenice da je Kosovo uopće pripadalo Jugoslaviji, korištenjem naivne argumentacije tipa: ‘Možda smo bili u Jugoslaviji, ali bez svoje volje i želje’. Ovakvo razmišljanje dominantno je i u kulturnoj sferi, pa se i regionalna kulturna razmjena često percipira kao sumnjiva i opasna. Kada je 2011. godine Narodno kazalište Kosova pozvano da sudjeluje na festivalu kazališta beogradskog Ateljea 212, u kazališnoj sezoni koja je nazvana ‘NextYu’, svi mi koji smo pozdravljali suradnju napadani smo kao jugonostalgičari, ljudi koji žele vratiti ili stvoriti novu Jugoslaviju. To je, naravno, ovdje odmah interpretirano kao želja da se Kosovo ponovno pridruži Srbiji. Predbaciti nekom da je jugonostalgičar na Kosovu najveća je stigmatizacija, zato što automatski podrazumijeva prosrpski stav.

Zemlja snova

Author(s): Todor Kuljić / Language(s): Serbian

Profil nekih knjiga bolje se izoštrava kada se kaže šta nisu nego šta jesu. Dakle, nešto o tome šta ova knjiga nije. Ideje i ideologije jugoslovenstava od nastanka do raspada Kraljevine Jugoslavije prof. Jezernik ne posmatra nostalgično, ali ih ne negira niti veliča. Skoro da je nevažno dodati da je knjiga jeretička u odnosu na današnja službena sećanja u regionu, jer ova nisu pouzdana merila kod tumačenja prošlosti. Neće se ništa važno o knjizi reći ni ocenom da je ovo alternativna istorija koja ne može ući u savremene udžbenike. Ni domaći udžbenici istorije, koliko god bili pluralni, nisu mera odmerenosti ni istoričnosti. Čak ni pitanje zašto je danas zaboravljeno izvorno jugoslovenstvo, romantično doba nacionalnog ujedinjenja, nije mnogo zagonetno? Ova pitanja danas se retko postavljaju u regionu i malo će ko otvoreno kao Jezernik reći da je šteta što nova nacionalna država nije stvorila Jugoslovene i bez nostalgije utvrditi da je nedostajao jugoslovenski nacionalizam.

Jugoslovenstva: nova umnost za razbijeni južnoslovenski prostor

Author(s): Todor Kuljić / Language(s): Serbian

Iako je ideja jugoslovenstva nezaboravljena i stara skoro dva veka to ništa ne govori o njenoj racionalnosti. Šta je forma, a šta sadržaj kod ove zamisli? Sociolozi uvek razdvajaju sadržaj od forme, interes šire ili uže grupe od načina ostvarenja interesa. Najdublji interes je očuvanje malih balkanskih naroda jednom jačom državom od asimilacije i od različitog ugnjetavanja velikih naroda, ali i sprečavanje međusobnih sukoba. Način ostvarenja bio je integralno ili federativno jugoslovenstvo, monarhija ili republika, savez jednokrvnih plemena unutar kapitalizma ili bratstvo i jedinstvo naroda u socijalizmu. Pri tome je važno istaći dve okolnosti. (1) Ispravnije je govoriti o jugoslovenstvu u pluralu nego u jednini. Izvorne i potonje, državne i nedržavne vizije jugoslovenstva su u svakom istorijskom periodu bile nehomogene i uvek su zavisile od interesa nacija koje su ih zagovarale: i kod troimenog naroda u monarhijskoj Jugoslaviji i kod jugoslovenske radničke klase povezane bratstvom i jedinstvom. (2) Iako su jugoslovenske težnje postavljali i uobličavali domaći akteri, uvek su ih morali prilagođavati formi koju je nametala hegemona epohalna svest (verskom, svetovnom, socijalističkom ili kapitalističkom okviru).

Український незалежний культурологічний журнал «Ї» — № 62/2010

Author(s): Iwan Monolatiy,Mykola Savchuk,Taras Wozniak,Alfred Maril,Stanisław Vincenz,Szolem Alejchem,Mykola Hrybik,Vasil Klyuchar,Cornelius Juriski,Wasyl Nagirny / Language(s): Polish,Ukrainian

In order to make the thorough mendacity of Putin's rhetoric about "Ukraine as a State of Neo-Nazis" fully evident, CEEOL is offering the Ukrainian Jewish journal ”Ї“ as the strongest possible proof of a habit of "modern Ukrainian and world intellectual thought". The NGO "Ї", an independent cultural organization founded in the late 1980's in L'viv, focuses on modern Ukrainian and world intellectual thought. It offers periodic forums for discussion of issues concerning Ukraine and, among others, Europe, Russia, post-Byzantium, the Muslim Renaissance. It analyzes the current situation in order to develop future socio-political strategies. The organization also publishes "Ї", a quarterly journal dealing with European and Ukrainian issues in politics, philosophy, and culture. It also examines the relationship of Ukrainians with Russians, Poles, Austrians, and Jews and places Ukraine in a modern geopolitical sphere that can further Ukraine's identity as a modern state.

Recontextualization of Ukraine (Return of the Wir wussten nicht)

Author(s): Anis H. Bajrektarević / Language(s): English

“He who does not wish to speak of capitalism should remain forever silent about Nazism” – I quoted West Germany’s Max Horkheimer some two years ago discussing the disastrous, cynical and absolutely unnecessary attempts towards the equation of communism with Nazism, of fascism and anti-fascism. Many dismissed it, labelling it routinely as yet another intellectual alarmism, but look at us now: Only one step from the nuclear obliteration. Right than – in that text – I also borrowed from yet another Frankfurter, Herbert Marcuse on the self-entrapment of Western society. Back in 1960s, it was him labelling as “repressive tolerance” if someone in future ever considers a dangerous and ahistorical equitation between Nazism and anything else, least with Communism. Regrettably enough, that future of de-evolution started pouring in by 1990s: It was manifested in decontextualization coupled with psychologization which eventually culminated in the current Covid-19 iron fist and the binary categorisations over Ukraine. L’avenir est comme le reste: il n’est plus ce qu’il était (the future is no longer what it used to be), as Paul Valéry ironically remarked.

The philosophy of the preamble to the Vienna Convention on Diplomatic Relations

Author(s): Milan Jazbec / Language(s): English

The Vienna Convention on Diplomatic Relations (VCDR), alongside the Vienna Convention on Consular Relations (VCCR), presents the very essence of diplomatic and consular law, as well as of diplomatic theory and practice. Both conventions were adopted and put into force 60 years ago – the VCDR in 1961 (61 signatories) and ratified in 1964 (192 ratifications), and the VCCR in 1963 (49 signatories) and ratified in 1967 (182 ratifications). Having in mind the time sequence, structure, and their correlation, the VCCR derives from the VCDR (compare the third and fourth clause of the VCCR‘s preamble, as well as the second function of a diplomatic mission), but they share a complementarity and not a hierarchical correlation.

Legacy of antifascism for the common pan-European future

Author(s): Manfred Nowak / Language(s): English

The first July day of 2020 in Vienna saw marking the anniversary of Nuremberg Trials with the conference “From the Victory Day to Corona Disarray: 75 years of Europe’s Collective Security and Human Rights System – Legacy of Antifascism for the Common Pan-European Future”. This was the first public and probably the largest conference in Europe past the early spring lockdown. It gathered numerous speakers and audience physically in the venue while many others attended online.