We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Petnaest je godina od tragičnog otrgnuća našeg velikana iz ovozemaljskog svijeta, i njegovog preseljenja u prostore vječnog mira i spokoja. Za sve nas neočekivano, isuviše naglo je utihnula riječ mudraca, čovjeka koji je htio, umio i mogao da svijet učini boljim, po mjeri dostojanstva čovjeka. Šestog decembra 1989 godine hitao je Ćamil Sijarić da objavi svijetu potrebu uspravnog, tolerantnog ljudskog življenja i zatraži mudrost dijaloga moćnika, koji su još i tada imali šansu da, racionalnim rezonom, izbjegnu strahovita, nezapamćena u ljudskoj istoriji, stradanja čovjeka na prostorima BiH i bivše Jugoslavije.
More...
Za Milu Stojića metafizika je vjernost ovom svijetu i odgovornost za ovaj svijet, točnije rečeno, vjernost onim vrijednostima koje život na ovom svijetu čine smislenim, lijepim, uspjelim i sretnim životom. Te vrijednosti možemo imenovati. To su za Stojića solidarnost, ljubav prema bližnjem i ironija. Solidarnost ne samo s ljudima koje pate, nego i solidarnost sa svakim živim bićem (sa svakim Božjim stvorenjem) na ovoj zemlji i solidarnost s cijelim ovim planetom koji se zove Zemlja, i s cijelim svemirom (to nas podsječa na Tina Ujevića i na sv. Franju Asiškog). Ljubav prema bližnjemu uključuje zahtjev da se prema svakom čovjeku kojega sretnem ponašam kao bližnji, onako kao što se Samarijanac u Evanđelju pokazao bližnjim neprijatelju svoje vlastite nacije i svoje vlastite religije. Biti, dakle, bližnji svakom čovjeku, osobito svom neprijatelju (to zapravo znači praktično nasljedovati Isusa). Takav način ponašanja pretvara ovaj svijet mržnje i nasilja u svijet nesebične i ponizne ljubavi. Stojić prakticira ironiju upravo u sokratovskom smislu. Sokrat se svojim sugovornicima predstavlja kao neznalica i pokušava svojim pitanjima osloboditi svoje sugovornike od njihove sigurnosti, od njihova sigurnog znanja. Cilj je ironije da sugovornici uvide kako je njihovo znanje nesigurno, da zapravo uvide svoje neznanje. Upravo uviđanje vlastitog neznanja je pretpostavka istinske spoznaje, istinskog traganja za istinom. Ironijom dovodimo u pitanje uobičajenu paradigmu mišljenja i djelovanja i tako postajemo otvoreni za traženje istine. Istina je jedna, istina nas sve nadilazi i sve povezuje u jednu zajednicu. Karl Jaspers je rekao: “Istina je ono što nas povezuje” (Wahrheit ist, was uns verbindet).
More...
Narodna umotvorina je nastajala i trajala u narodu, uvijek se mijenjajući, nikad ista i nikad konačna. Stvara je darovit pojedinac sa bogatom maštom i smislom za slikovitost kazivanja, ali se u toku njenog kretanja i probijanja kroz vrijeme i prostore, ime stvaraoca izgubilo, a nosilac njenog trajanja i čuvanja postaje samo narod i njegovo kolektivno pamćenje. Narodna umotvorina je uvijek bila i ostala nosilac kolektivnog iskustva i shvatanja jedne zajednice na određenom stupnju razvoja svijesti članova te zajednice.
More...
Beše to konj Selimov. Dok je bio mlad, bio je nadaleko poznat. A, kada je ostario i onekadrio, Selim ga povede da ga u Grletinom Dolu, gdje su se oko grmenja i oko kamenja bijelile kosti ranije ostavljenih konja, vukovima preda. I, vodeći ga, skrušeno u sebi, šaptao je: “Eh, moj Ćetko! Moj Ćetko! Eto, dođe čas da te od sebe odvojim! Da te vučjim zubima predam! A bio si nekada silan konj! Ugojen i brz. Kao munja. Na mnogim košijama stizao si prvi. Nosio nevjeste. Išao na daleke puteve. I teške, bogme, tovare nosio. A, ako je ikoji konj u cijeloj Bistričkoj dolini bio ćirametli, beli si bio ti. Nikad nisi, kao što su neki konji, bio inadžija. Nikoga nisi čiftetima gađ’o, niti si ikoga sa svojih leđa zbacio. Niti si kad pogrešnim putem krenuo. Radovao si se kad svome domu stižeš. Domu i tvome i mome. Sa svojih leđa hranio si me blizu dvadeset godina, a noćas, eto, vodim te u Grletin Do, u taj čolopek, da vučje trbuhe napuniš. Ali, šta ću! Tako rade svi sa svojim ostarjelim i iznemoglim konjima. Od alahkadli. Grletin Do je pun konjskih oglodanih kostiju. Takva je vaša sudbina. Kad postanete beskorisni, niste vrijedni niti naručja slame. Tako ti je to, moj Ćetko, u ovome dijelu dunjaluka. Morebit’ da je neđe bolje. Neđe, đe sunce grije kad treba da grije i kiša pada kad treba da pada, đe je zemlja plodna pa hrani sve što diše. Đe nema prla niti čolopekâ. A ovđe, moj Ćeko, tako nije. Ova godina je bila sušna, žito izdalo, trava izdala … kotari mršavi. Tako je to, moj Ćetko! Navelanila se i hala i vrana. Zeman mučan! Ljudi se izopačili, pokarlizili. Ništa nije k’o za staroga vakta, k’o što su mi đed i otac pričali, kad su bili puni i hambarovi, i kotari, i uljanici… Oni su živjeli u rahatluku, a ja, bogme jok! No sam sudbine k’o što je i tvoja. Jest bah! Bolje je tada sve bilo. I ljudi su bili bolji i više su se pribirali i voljeli. Evo, čekam da se iskašlješ – od potoka ovo ti je treći put. Teturaš se, hriplješ. Oči ti upale. Kukovi ti oštri, proboli bi lučevu dasku. Rebra ti iskočila. Eto, na što si spao, moj dobri Ćetko! Na kakav takat, na kakav hal! A nekad je od ovoga puta odlijegao tvoj topot, frškale iskre ispod tvojih potkovica. Tako je to nekada bilo. De, kreni! Ovuda ti je i majka išla. Bila je ona dobra kobila, doruša. I ti si dlake njene, ali smo te, od tvoga rođenja, zvali Ćetko, jer imaš bijelu šaru na čelu. Opet zastaješ. Evo ti iz naručja koja slamka sijena. Pojedi! De, sad, kreni! Nismo daleko. Prošli smo i prlo Golijevaču. Evo ga i drugi potok. Ovđe si, jedne noći, malo prizrio. Ugled’o si nešto dolje u potoku. Morebit je to bio kondžolos, a morebit hajduk. Sa grane gloga je prhnula tica. A ti si malo streknuo, frknuo na nos dva-tri puta, pa nastavio prema Kleču. De, sad kreni! Ah, ti kondžolosi! Bilo je, kako su pričali stari, tih prikaza mlogo više. Ali, još se čuje kako oni nekoga uplaše, nekoga isfandžaju, a nekoga sve do sabaha po handracima jašu. Noćas ih nema. A i da mi se prikažu, uz mene je moja puška “Martinka”. Sija mjesec pun. Vidi se k’o po danu. Noć hladna, novembarska. Pomalo me drhat fata. Ozdo šumi Bistrica, huči klisura. Ponekad se začuje čeketalo vodenice. Eh, koliko si, moj Ćetko, tovara u nju odnio, i iz nje donio! Opet zastaješ. Evo ti još nekoliko slamki. De, kreni! Kreni za mirisom sijena! Evo, već stižemo u Grletin Do. Frška lišće suhih paprati o nogavice i rukave. Džirikaju suhe bobice kleka. Mjesec se uzdig’o. Skratile se sjenke glogovog grmenja. Evo, vodim te ka plitkom izvoru, banjišoru. Ti ga dobro poznaješ. S njega si se mnogo puta napio. I noćas ćeš iz njega piti kad pojedeš ovo naručje sijena. A vukovi kad stignu!... Oni još sa Debelja osjete miris žrtve. Pomole se na kosi iznad Grletina Dola, zaškamuću, dozovu se, zatim sjure, zakolju životinju, skaču oko grmenja, režu užasno i raznose njene komade. Eh!... A sada, da se rastanemo! I da mi oprostiš! Oprosti mi, moj dobri Ćetko! Ti ćeš brzo svoj život okončati. Najdalje do zore. A ja ostajem da se s mukom borim. Moram brzo da se vratim. Šume su pune hajduka. Morebit’ su mi već provalili u tor, u izbu, u kuću… Od Đurđevdana, pola sela je opljačkano. Halali mi, moj dobri Ćetko! Evo, spuštam ti posljednje naru- čje sijena”.
More...
Tog ljetnjeg sunčanog dana, s drugom s posla pošao sam u zakazanu posjetu Zenunu iz Paučine. Čim smo došli u selo i parkirali auto, Zenun istrča iz kuće da nas sretne. Upita kako smo putovali i jesmo li se umorili, predloži da uđemo u kuću jer u njoj je hladnije. U kući sve sređeno. Na minderima mekane ovčije pustećije a ispred stočić za posluživanje. Na njemu sve pripremljeno: tanjiri, viljuške, no- ževi i čaše. Čim smo sjeli, priđoše dvije Zenunove žene da nas pozdrave. Ubrzo mlađa donese sok i kafu. – Šta ćemo da pijemo, pivo, rakiju ili vinjak - upita domaćin dok je tu bila žena, da bi čula pa da donese. Odlučismo se za pivo, a Zenun reče da donesu i jagnjeće pečenje, mlad sir i kajmak.
More...
Poetske tvorevisne našega doba imaju sve manje sličnosti s pjesništvom iz vremeina njegovih početaka. Tek sagledavanjem čitavog razvojnog puta poezije mogučno je pronaći njihove zajediničke osobitosti, a ako bi se napravio skok, pa se stavile jedna pored druge malarmeovska i homerovska pjesma, neupućeoi bi čitalac teško prdstao da obje te jezičke ppjave podvede pod zajednički nazivnik — poezija. Homerovska pjesma bila je i istorija, istina, religija, a pored svega toga li ono čime je jedino danas smatramo — poezija. U naše vrijeme, pak, poezija ne mora, a skoro i ne može, biti išta drugo. U poeziji nekih novijih pjesnika, od Malarmea pa naovamo, pjesma se tako često svodi na sebe samu, na svoju jezdčku stvamost, pa sve što se »događa« u pjesmi događa se u riječima izvan kojih skoro ništa i ne ostaje. Ako je svijet još i vidan u pjesmi, onda je to više svojim odsustvom i svojom razgrađenošću, i dalje, nekakvim srodstvom uspostavljanja pjesme spram uspostavljenosit svdjeta. Pa i ta bliskost uspostavljenosti svijeta upostavljenom redu pjesme ne potiče iz svjesinog podražavanja i ugledanja pjesme na svijet, već više iz jedne naporednosti koja se u ravni doživljavanja pjesme nužno uspostavlja, jer je svijet, makar i odbačen, neizbježni okvir pjesme, usllov i mogućnost pjesme.
More...
Nimalo nije obična životna priča i isto tako nije stereotipno uravnjena i besprekorno logična ni književna biografija Meše Selimoviča. Eto još jednog od onih naših pisaca kojima nije samo kultura, nego - gotovo po jednoj svojevrsnoj tradiciji - i život nalagao da puno ostvarenje dosegnu kroz pisanu reč.
More...
Kad se ko dokopa vlasti jedni kažu: upala mu sekira u med; ostatak palaca: jer med je kao moe, sladak — ali kvari zube. Šta preostaje da kažu oni koji su za to vreme povračall u klozetima? Ako ne slegnu ramenima, možda bi zubi su već bili načeti! Jer, sekira upada u med kada se seče šuma, pa s Božjom pomoči sečivo kroz koru uleti u košnicu divljih pčela. Tako je to dvostruka sreča, pa makar i pčele izletele (može se sa pčelama). Ovi koji su slegli nisu slegli ramenima znaju jer su i sami bili u šumi. Ko če reći šta su oni činili?
More...
Omer Hadžiselimović lost his battle with a difficult disease. He was born in Sarajevo on January 1, 1946. He completed his PhD at the University of Sarajevo in 1978. He had numerous research visits to many universities and institutes across the world including Oxford University in England, Zagreb University in Croatia, Belgrade University in Serbia, JFK Institute in Berlin, Germany, and Indiana University in Bloomington, Indiana. He reached the rank of Full Professor at his Faculty at the University of Sarajevo in 1990. He held the positions of Chair of the Department of English, Vice Dean, and President of the Faculty Council.
More...
Omer Hadžiselimović je izgubio bitku s teškom bolešću. Rođen je u Sarajevu 1. januara 1946 godine, gdje je doktorirao na Univerzitetu u Sarajevu 1978 godine. Tokom karijere obavio je brojne istraživačke posjete fakultetima i institutima diljem svijeta, uključujući Oxford University u Engleskoj, Sveučilište u Zagrebu u Hrvatskoj, Univerzitet u Beogradu u Srbiji, John F. Kennedy Institut u Berlinu u Njemačkoj i Indiana University u Bloomingtonu, USA. Postao je redovni profesor na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1990 godine, gdje je radio i kao šef Katedre za engleski jezik i književnost te kao prodekan i predsjednik Savjeta Fakulteta.
More...
One of the fundamental program characteristics of the forty-year work of the Memorial Museum “Birthplace of Ivo Andrić” is a museological examination of Ivo Andrić’s native connection and belonging to his home town of Travnik, in life and in the literary work of this Nobel Prize winner. For the purpose of popularization of Andric's literary heritage, as well as the museum activity itself, in the last 10 years we have used different ways to promote his literary legacy. This article briefly present the form and content of three examples of museum practice as a permanent cultural and tourist offer of the Regional Museum of Travnik: 1. Tourist route tracing the novel of the Nobel laureate Ivo Andrić “The Days of the Consuls” 2. Theater performance "The Nobel Laureate and Travnik" (Ivo Andrić: Life, Literature ...) 3. Scene collage „Everything Mine Coming From Bosnia!“
More...