Author(s): Rifat Zlomužica / Language(s): Bosnian
Svaka država bi trebala nastojati da na najefikasniji način troši javna sredstva, poštujući principe transparentnosti, nediskriminacije, jednakog tretmana svih učesnika u postupku, potičući konkurenciju među dobavljačima, te istovremeno pružanje jedinstvene pravne zaštite. U tome smislu je 2004. godine, u BiH je usvojen prvi Zakon o javnim nabavkama na državnom nivou i objavljen je u Službenom glasniku BiH br. 49/04. Zakon počiva na Direktivama EU 2004/17 I 2004/18, i u dobroj mjeri je usuglašen sa zahtjevima iz Direktiva EU. Međutim, u ovom stadiju pridruživanja Bosne i Hercegovine EU, napredak Bosne i Hercegovine u postupku pridruživanja, mjeri se, prije svega, stepenom i dinamikom usaglašavanja domaćih propisa sa aquies communautaire-om. Pa tako se može konstatirati da Bosna i Hercegovina u ovom dijelu nije ostvarila napredak od usvajanja Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine. Naime, u periodu pripreme Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, Direktive EU 2004/17 i 2004/18 nisu bile na snazi, tako da se neka od rješenja iz Zakona baziraju na starim direktivama EU, koje su van snage. Međutim, treba napomenuti da cilj propisa o javnim nabavkama EU nije usklađivanje svih državnih pravila o javnim nabavkama već uspostavljanje minimalnog seta zajedničkih pravila koja će štititi osnovne principe iz Sporazuma u segmentu javnih nabavki. Direktive, za razliku od uredbi, ne zamijenjuju nacionalne norme jednom evropskom normom. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine na jedinstven način obuhvatio je sve ugovorne organe iz Direktive 17/2004 i Direktive 18/2004. Direktive EU definišu vrste postupaka koji se primjenjuju, vrijednosne razrede, kao i izuzeća od primjene direktiva EU. Zakon u definisanju postupaka javnih nabavki u cjelosti je preuzeo neke od vrsta postupaka, međutim postoje i razlike, kako u vrstama postupaka, tako i u vrijednosnim razredima, u izuzećima od primjene i sl. U pogledu vrijednosnih razreda, koje propisuje Zakon, kod nabavke roba, usluga ili radova putem Konkurentskog poziva za dostavljanje ponuda (član 46 Zakona), smanjenje iznosa vrijednosnih razreda je nužno ako se želi smanjiti korupcija i efikasno spriječiti neodgovorno ponašanje ugovornih organa da vrše podjelu javne nabavke na nepotrebno veći broj istih, što je, moglo bi se reći, postala redovna praksa, koja zbog mogućnosti provođenja nabavki putem Konkurentskih zahtjeva bez javnog oglašavanja, a time i mogućnost dogovaranja visina cijena iznad tržišnih, nanosi štetu budžetskim sredstvima ugovornog organa, a time i društvu u cjelini. Kako se radi o nabavkama male vrijednosti, visinu vrijednosnog razreda za javnu nabavku putem Konkurentskog poziva za dostavljanje ponuda neizostavno treba smanjiti na 20.000 maraka, za robe i usluge, odnosno 30.000 maraka za radove, jer su navedeni iznosi primjereniji nabavkama malih vrijednosti. Upoređujući ovu vrstu nabavke sa susjednim zemljama uočljivo je da u Zakonima o javnim nabavkama u Hrvatskoj je oko 19.000 maraka, a u Srbiji oko 50.000 maraka, neovisno radi li se o robama, uslugama ili radovima. Navedeno smanjenje cenzusa bi značajnije doprinijelo stvaranju ujednačenije i realnije osnove kao i kod susjednih zemalja, a time i suzbijanju moguće korupcije Pravna zaštita u sistemu javne nabavke u EU regulisana je direktivama o pravnim lijekovima čiji je cilj osigurati učinkovito poštivanje bitnih propisa o javnim nabavkama EZ-a, a to su : Direktiva Vijeća 89/665/EEZ od 21. decembra 1989. godine (klasični sektor), Direktiva Vijeća 92/13/EEZ od 25. februara 1992. god. (komunalni sektor) Direktiva Vijeća 2007/66/EZ od 11. decembra 2007. godine kojom se izmjenjuju i dopunjuju naprijed navedene Direktive vezano uz poboljšanu učinkovitost postupka revizije u vezi s dodjelom ugovora o javnim nabavkama. Članovima 50-52 Zakona ispoštovana je odredba Direktive 89/665/EEZ da „države članice su dužne osigurati dostupnost postupaka revizije prema iscrpnim pravilima koja utvrđuju države članice, barem svakoj osobi koja jest ili je bila zainteresirana za dobivanje ugovora o posebnoj javnoj nabavci ili javnim radovima, a koja je pretrpjela ili bi mogla pretrpjeti štetu od navodnog kršenja. Posebno treba naglasiti da države članice mogu zahtijevati da osoba koja traži reviziju mora prije toga obavijestiti tijelo s ugovornim ovlastima o navodnom kršenju i o svojoj namjeri da traži reviziju“. Međutim, takva odredba navedene direktive ne zabranjuje državama da prošire krug ovlaštenika za pokretanje pravne zaštite u postupku javne nabavke. Odredbu člana 50 Zakona, potrebno je izmijeniti u pogledu ovlaštenih lica za pokretanje postupka revizije javne nabavke, tako da pored nezadovoljnog dobavljača, aktivnu legitimaciju na pokretanje pravne zaštite imaju i državni organi, kao što su npr. tužilac, pravobranilac, ombudsmen i drugi organi kad je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pravne osobe, a na štetu javnog interesa. Takvom zakonskom odredbom bio bi smanjen prostor za prijevarne i koruptivne radnje, odnosno mogućnost zloupotrebe javnih nabavki, odnosno korupciju unutar ugovornih oragana prilikom provođenja postupka dodjele ugovora. Takođe u istom članu Zakona, riječ „dobavljač“ trebala bi se zamjeniti sa više apstraktnim terminom „osoba/lice“, a „prekršio jednu ili više odredbi ovog zakona i/ili pratećih podzakonskih akata“, dodati „propise tenderske dokumentacije za nadmetanje i/ili ostalih akata dodjele ugovora“. Pored navedenog, redovni pravni lijekovi u Zakonu o javnim nabavkama BiH trebali bi biti usklađeni sa Zakonom o upravnom postupku, tako da svaka osoba koje imaju aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka revizije javne nabavke, za konkretan ugovor o javnoj nabavci i koja smatra da je ugovorni organ u toku konkretnog postupka dodjele ugovora prekršio jednu ili više odredbi ovog zakona i/ili pratećih podzakonskih akata, propisa tenderske dokumentacije i/ili ostalih akata dodjele ugovora može izjaviti žalbu, na način i u rokovima (....). Dakle, prigovor, kao redovni pravi lijek, bi se brisao, a umjesto njega bi došla žalba, koja bi se izjavljivala Uredu za razmatranje žalbi, a predavala ugovornom organu. Jednostavnijim radnjama u postupku brže bi se dolazilo do željenog cilja, odnosno do ugovora o javnoj nabavci, a time bi i radnje dobavljača bile olakšane, što vodi i ekonomičnijem postupku. Kao redovno pravno sredstvo, prigovor bi bio opravdan kod postupaka dodjele ugovora putem direktnog sporazuma, jer zbog male vrijednosti nabavke i ubrzanosti postupka ne bi imao svoju svrhu niti bi bio ekonomičan ukoliko bi o reviziji odlučivao Ured za razmatranje žalbi. Nadalje, uz cijelovito noveliranje Zakona o javnim nabavkama, potrebno je na jedinstven način regulisati rad prvostepenog i drugostepenog organa po izjavljivanju žalbe, u smislu ispitivanja, pored odredbi koje su regulisane važećim zakonom, i dopuštenost, blagovremenost i izjavljenost od ovaštene osobe. U pogledu nedovoljne obučenosti uposlenika kod ugovornih organa, Agencija za javne nabavke (AJN), kao savjetodavni, odnosno organ koji prati provodenje Zakona o javnim nabavkama, mora poduzeti sve mjere kako bi educiranost ugovornih organa bila što bolja. Pored navedenog, mada je svaki postupak javne nabavke priča za sebe, jedinstveni obrasci za sve korake u postupku javne nabavke bi u mnogome pomogli ugovornim organima. U cilju obezbjeđenja jedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini, koji je neophodan uslov za nesmetanu primjenu i funkcionisanje principa na kojim Zakon počiva (prije svega jednakog tretmana i slobodne konkurencije, a potom i efikasnog trošenja javnih sredstava), neophodno je pokrenuti inicijativu za usaglašavanje entitetskih propisa vezano za izdavanje ovlaštenja (licenci), na način da važeća licenca iz jednog entiteta ima primjenu i u drugom entitetu. Na taj način ugovorni organi ne bi imali osnov (namjerni ili ne namjerni) za primjenu ograničavajućeg efekta na konkurenciju, a dobavljači bi izbjegli diskriminirajući položaj.
More...
