We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.

Stav CJP o SDP-HDZ-prijedlogu za usklađivanje Aneksa 4 (Ustava BiH) sa zahtjevima Odluke Sejdić/Finci (Usaglašeni prijedlog Socijaldemokratske partije BiH i Hrvatske demokratske zajednice BiH )

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian

Najznačajnija presuda Europskog suda za ljudska prava koja je do sada donesena protiv Bosne i Hercegovine jeste presuda Sejdić/Finci protiv Bosne i Hercegovine (Aplikacije br. 27996/06 i 34836/06) od 22. decembra 2009. godine. Njome je utvrđeno da bosanskohercegovački ustavni sistem nije u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) zato što krši odredbe o zabrani diskriminacije. Sud je u odluci utvrdio da je prekršen član 14 u vezi sa članom 3 Protokola br.1 EKLJP. Konkretno: propis se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda BiH. Nadalje, povrijeđen je član 1 Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo BiH. U oba slučaja su osporeni elementi ustavnog sistema koji onemogućuju svim državljanima BiH da, koristeći pasivno biračko pravo, na jednak način učestvuju u političkom i ustavnom sistemu BiH. Odluka Sejdić/Finci podrazumijeva otklanjanje diskriminacije na etničkoj osnovi. To u uslovima Aneksa 4 znači da se diskriminiranje mora odstraniti u stvarnim političkim odnosima i da se moraju pronaći odgovarajući mehanizmi za praktikabilno izjednačavanje nekonstitutivnih sa konstitutivnim građanima BiH. Prema tome, svaki državljanin, na osnovu činjenice da je državljanin BiH mora imati realne materijalne šanse da pod jednakim uslovima bude izabran u Predsjedništvo. One se u smislu Odluke Sejdić/Finci najjednostavnije mogu realizirati uvođenjem demokratskog standarda: zamjenom svakog propisa koji unaprijed garantira predstavnicima konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda mjesto u državnim organima, propisima koji im ostavljaju mogućnost da budu izabrani, a odluku o izboru prepušta glasačkom tijelu. Zadovoljavajuće rješenje u postojećoj konstelaciji može biti pronađeno u pravilu da se pripadnicima svih etnija pod ravnopravnim uslovima mora osigurati učešće u državnim organima, ali da se unaprijed ne garantiraju mjesta za konstitutivne i nekonstitutivne osobe u državnim organima.

More...

Tužilaštva u političkom sporazumu SDP/SNSD: Nezavisno ili političko pravosuđe?

Author(s): Sevima Sali-Terzić / Language(s): Bosnian

The Agreement between SDP and SNSD on programmatic/project cooperation in legislative and executive branch of government suggest changes in the process of appointment of prosecutors at all levels in BiH. Namely, the Agreement foresees, among other issues, that all chief prosecutors should be appointed by 14 different legislative bodies (State, entities, cantons and Brčko District of BiH), while other prosecutors should be appointed by respective chief prosecutors. This raised serious issues related to maintenance of prosecutor's independence since such proposal reduces significantly the role that the High Judicial and Prosecutorial Council has in relation to this issue. The author argues that international standards related to the independence of prosecutors differ from those related to independence of judges and that it is permissible that legislator or even executive level can appoint prosecutors. However, author notes a tendency both in the region and in other countries to form independent prosecutorial councils that will have an important role in the process of appointment of prosecutors. Also, there is a need for institutional safeguards against unacceptable outside interference in particular cases that have to be in place. Based on international standards and practice in some other countries, and taking into account the identified problems with the prosecutorial service in BiH, author argues that only State, Entity and Brčko District Chief Prosecutors should be appointed by the legislator – BiH Parliamentary Assembly. However, all deputies, Chief Prosecutors at cantonal levels, and all other prosecutors should be appointed by the Prosecutorial Chamber of the HJCP that should be established. Author also suggest a model of appointment that could be used to develop a process that would make prosecutor services at all levels more effective and accountable, but that will at the same time guarantee autonomy of the prosecutor's offices and independence of individual prosecutors.

More...

Prijedlog Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora (Prijedlog SDP BiH i SNSD upućen Vijeću ministara BiH na postupanje, osvrt na prijedlog novih zakonskih rješenja)

Author(s): Milena Savić / Language(s): Bosnian

Tekst Prijedloga Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora je u značajnoj mjeri neprecizan, u nekim odredbama čak i kontradiktoran. Zbog toga je neophodno jasnije normirati i sam pojam međunarodnog ugovora i vrsta koji se pojavljuju u sadržaju Zakona. Bilo bi neophodno dati definiciju „jednostavniji i tipski ugovori“, kako se u praksi ne bi javljala dilema da li da se ovi ugovori smatraju ili ne smatraju međunarodnim ugovorima. Propis je u ključnim dijelovima nejasan, te bi zbog toga u krajnjoj primjeni nužno doveo do teškoća u tumačenju, a samim tim i do eventualnih sporova što bi opet uzrokovalo potrebu čestih izmjena i dopuna. Sve to negativno utiče na pravnu sigurnost građana, kao i na kredibilitet zakonodavne i izvršne vlasti u BiH. Zato je odgovarajuća struktura propisa skoro podjednako važna kao i njegov sadržaj. Propis koji ima logičnu strukturu, te jasan i pristupačan stil lakše je razumjeti i primjenjivati. Iako predlagači u obrazloženju kao razlog za donošenje novog Zakona navode potrebu da se preciznije i obuhvatnije reguliše ova materija, činjenica je da se tekst predloženog Zakona bitno ne razlikuje, tj. ne mijenja strukturu i sadržaj važećeg Zakona. Nužno je naglasiti da se ova konstatacija ne odnosi na Poglavlje VI Prijedloga Zakona koji regulira hitni postupak ratifikacije međunarodnog ugovora – kreditnog angažmana BiH. Ovakav način hitnog postupka ratifikacije međunarodnog ugovora – kreditnog angažmana u ranijem Zakonu nije bio predviđen, a i ne poznaju ga zakonodavstva susjednih država. Iako su ovakvi ugovori sadržani u posebnim Poglavljima zakona u Republici Hrvatskoj i Republici Crnoj Gori, oni ipak nisu u statusu „urgentan-hitan i posebno važan tretman“, kao što je to slučaj sa ovim Prijedlogom. Zbog toga, čini se da su predlagači novog Zakona imali namjeru da predlažući sasvim novi tekst zakona, provedu samo jednu, za njih ključnu izmjenu: hitni postupak ratifikacije međunarodnog ugovora – kreditnog angažmana BiH. U Prijedlogu se, povodom hitnosti, mogu zapaziti propusti koji dovode u pitanje poštivanje pravne sigurnosti građana BiH. Javni dug predstavlja instrument ekonomske politike i kao takav ima određeni uticaj na razvoj države. Poznato je da je spoljnji javni dug BiH dostigao takav nivo da je time ugrožena njena cjelokupna ekonomska i politička stabilnost. Potrebe novog finansijskog zaduživanja i zaključivanje međunarodnih ugovora – kreditnog angažmana, zahtijevaju ne hitnu već redovnu i transparentnu proceduru ratifikacije. To je veoma bitno za pravnu sigurnost građana BiH, jer ako se ovi međunarodni ugovori proglase internopravno obveznim (tzv. proces inartikulacije), tada se u državi donose novi propisi, stvaraju nova prava i obaveze na osnovu sadržaja međunarodnog ugovornog prava. Drugim riječima, ovim se dovodi u pitanje proklamovani cilj političkih partija koje predlažu izmjene. Naime, ne vidi se da se zaista želi izraditi moderan i sveobuhvatan novi Zakon i da se od toga odustalo jer je trebalo uraditi veliki broj izmjena i dopuna u postojećem Zakonu. Zbog toga se ovaj Prijedlog Zakona može ocijeniti kao pravno neprihvatljiv i u većem svom dijelu ne služi ostvarivanju načela legaliteta, čime bi se onemogućila ili isključila samovolja pojedinaca i voluntarizam u državnoj vlasti.

More...

Neki aspekti implementacije odluke Ustavnog suda BiH U-9/09 za Grad Mostar

Author(s): Damir Sadović / Language(s): Bosnian

Presudu Ustavnog suda BiH U-9/09 od 26. novembra 2010. godine karakterišu brojni nedostaci koji počivaju na neobrazloženim principima, kriterijima ili standardima na osnovu kojih su utvrđena „neosnovana ograničenja” iz člana 25 b Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Imajući u vidu raznolikost važećih izbornih rješenja na raznim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini nije moguće pronaći rješenje ako nema upućujućih odrednica. Pored toga, promjenu granica izbornih jedinica koje istovremeno imaju i elemente jedinica lokalne samouprave nemoguće je uraditi bez učešća lokalne zajednice, kako je to konačno i propisano Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi. Svojom Odlukom iz 2004. godine Visoki predstavnik je nametnuo rješenja za Grad Mostar i na taj način je djelovao kao zakonodavac. On je u tom svojstvu povrijedio Ustav Federacije BiH i Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi. Izuzimajući Grad Mostar iz generalne definicije grada opisane u poglavlju VI A Ustava Federacije BiH kao grada sastavljenog od dvije i više općina, i definišući ga kao grad sa nadležnostima općine, Visoki predstavnik za BiH je direktno prouzročio posljedice presude U- 9/09 tako da on ima i najveću odgovornost za otklanjanje neustavnog stanja. Djelovanje Ustavnog suda BiH nije upitno, s obzirom da on ima nadležnosti preispitivanja odluka Visokog predstavnika za BiH u slučajevima kada ovaj svojim odlukama supstituira nadležnosti domaćih organa vlasti. Međutim, činjenica je da se odluke Visokog predstavnika ne mogu promijeniti dok ih u neizmijenjenom obliku ne usvoje domaće vlasti. Iskustva u Gradu Mostaru pokazuju da se ukidanje gradskih općina i njihove samouprave izuzetno štetno odrazilo na razvoj Mostara. Najočiglednija posljedica se ogleda u potpunoj pasivnosti lokalne zajednice koja je ostala bez mogućnosti da privuče investitora kojem nije mogla obezbijediti ni zemljište, ni građevinsku dozvolu, niti je na bilo koji način mogla sa njim pregovarati o implementaciji bilo kog projekta. S druge strane, izvršena je koncentracija cjelokupne vlasti na Gradsko vijeće, koje jedva da može može definisati zajednički interes i na gradonačelnika, koji djeluje skoro bez ikakvih ograničenja. Iz svega naprijed navedenog da se zaključiti da je izlaz iz postojeće situacije u vraćanju lokalne samouprave na lokalnu zajednicu u omjeru u kom će se povratiti interes lokalne zajednice za vlastiti napredak i prosperitet bez narušavanja nadležnosti Grada kao funkcionalne cjeline. Lokalnoj zajednici se mora omogućiti da samostalno odlučuje o pitanjima koja nisu od interesa za druge lokalne zajednice, ni za Grad kao cjelinu. Istovremeno joj se mora omogućiti i određeno djelovanje kroz institucije Grada kako bi se mogli definisati zajednički interesi lokalnih zajednica i Grada kao cjeline. Ovim bi se znatno relaksirali odnosi, a pitanje izbora gradonačelnika ne bi istovremeno bilo i pitanje individualnog i nacionalnog opstanka i prosperiteta.

More...

Politička predstavljenost u Mostaru – od etničkog ka teritorijalnom i građanskom

Author(s): Suad Arnautović / Language(s): Bosnian

Neodržavanje izbora u gradu Mostaru 2012. godine, u terminu kada su održani izbori u svim lokalnim zajednicama u BiH, zahtijeva dublju analizu uzroka, ali i posljedica takvog čina. U radu se analizira normativno-pravni okvir u kojem je donešen Statut Grada Mostara i uspostavljeno Gradsko vijeće i izabran Gradonačelnik Mostara. Isto tako, nudi se rješenje za donošenje izmjena i dopuna ili usvajanje potpuno novog Statuta Grada Mostara kojim bi se omogućilo održavanje lokalnih izbora u Mostaru, te tako priskrbio legitimitet i legalitet Gradskog vijeća i Gradonačelnika Mostara, koji su najodgovorniji za usvajanje dugoročnog modela uspostave ustavno-pravnog aranžmana za Grad Mostar. Svakako, ističe se i odgovornost Parlamentarne skupštine BiH koja je nadležna za donošenje izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH. Posebno je apostrofiran karakter političkog predstavništva u Gradu Mostaru. Autor smatra da je neophodno omogućiti adekvatno teritorijalno, građansko i etničko političko predstavništvo u Mostaru, te u tom smislu nudi model takvog predstavništva.

More...

Karakteristike normativnog uređenja upravnog spora u BiH i uspostava upravnih sudova

Author(s): Zlatko Kulenović / Language(s): Bosnian

U Bosni i Hercegovini egzistiraju četiri Zakona o upravnim sporovima, čiji sadržaj upućuje da su ključne procesne odredbe o sastavu suda (sudija pojedinac ili zborni sastav), načinu odlučivanja (poništenje osporenog akta ili reformacijska presuda), o načinu učešća stranaka u postupku i sistemu pravnih lijekova, različito propisane. Iz ovoga slijedi da zakonodavstvo upravnog spora ne izlazi u susret suštinskim zahtjevima EKLJP. Takođe, u BiH postoji 20 sudova nadležnih za upravne sporove, a upravni sudovi kao samostalni sudovi, ne postoje. S druge strane, sve susjedne zemlje, bivše republike SFR Jugoslavije, imaju formirane upravne sudove. Prosta činjenica da te zemlje imaju zasebno upravno sudstvo, ne znači da i BiH mora isto učiniti, ali je korisno utvrditi koje su okolnosti navele zakonodavce tih zemalja da to učine i uporediti ih sa stanjem u BiH, te izvesti zaključak da li je u BiH moguće i potrebno, te sa stručnog aspekta i ekonomski opravdano, uspostaviti zasebno upravno sudstvo. Kakav se god zaključak izvede, neophodno je što prije pokrenuti proces izmjene i ujedno harmonizacije svih zakona o upravnim sporovima u BiH. Rezultat treba da bude takav da svi budući zakoni o upravnim sporovima, na nivou BiH, entiteta i Distrikta, sadrže minimum identičnih pravila postupka, koji se tiču sastava suda, javne rasprave, donošenja reformacijske presude, te uspostave pravnih lijekova, na jednak način dostupnih svim strankama u postupku. Takvim ujednačenim zakonodavnim rješenjima, u punom smislu riječi, stranke imaju jednak tretman na području cjelokupne države, ostvaruje se princip pravne sigurnosti i ispunjavaju zahtjevi pravičnog suđenja.

More...

Međunarodno javno pravo u sistemu visokog obrazovanja u BiH

Author(s): Ena Gotovuša / Language(s): Bosnian

Bosna i Hercegovina je suočena sa problemom deficitarnosti nastavnog kadra za oblast međunarodnog javnog prava. Postojeći kadrovi nisu okupljeni u „think tank“ koji bi trebao da se bavi intenzivnim naučnim i istraživačkim radom, kako bi se rješavali nagomilani problemi, prvenstveno reforme koje su postavljene kao uslov za priključenju EU. Angažovanje profesora iz susjednih država ne doprinosi razvoju međunarodnog javnog prava u BiH, jer ne može se očekivati da će u uslovima globalne konkurencije između država za ekonomsku i političku moć, zastupati interese BiH na najbolji mogući način. Uz to angažman istog osoblja na više mjesta unaprijed osujećuje raznolikost perspektiva, metodskog pristupa i obradu specifičnih nacionalnih aspekata u međunarondopravnom kontekstu. Ukoliko je riječ o samo trinaest odgovornih nastavnika, od čega znatan broj iz susjedne države, koji su paralelno angažovani na najmanje dvije visokoškolske ustanove, pri tom u pravilu na oba ciklusa studija, a nerijetko i na srodnim predmetima, nameće se pitanje, da li studenti mogu dobiti kvalitetno obrazovanje u skladu sa bolonjskim principima. Čini se da su profesori, za razliku od studenata, shvatili, apsolvirali i primijenili princip mobilnosti. Cijenu ovakve mobilnosti plaćaju studenti. Naravno, sve uveliko zavisi od uprava visokoškolskih ustanova, nastavno-naučnih vijeća i senata koji dopuštaju angažovanje spoljnih saradnika. Umjesno bi bilo očekivati da univerzitetske ustanove same produciraju kvalitetan kadar koji bi mogao zadovoljiti minimalne bolonjske principe. Uočljivo je, kako u BiH, tako i u susjednim državama, porast trend stručnjaka za više različitih oblasti. Profiliranje eksperata za uže naučne oblasti nije u trendu, pa stoga nije čudna pojava da nastavnici predaju i po nekoliko predmeta iz različitih naučnih oblasti. Naročito zabrinjava činjenica da postojeći nastavni kadar, iako okićen akademskim zvanjima redovnih i vanrednih profesora, nije produktivan kada je u pitanju publiciranje vlastitih udžbenika za predmet Međunarodno javno pravo. Tako studenti pravnih fakulteta u BiH mogu se služiti samo jednim udžbenikom domaćeg autora29. Stoga ne čudi činjenica da su udžbenici autora iz susjednih država obavezna literatura za spremanje ovog ispita na skoro svim pravnim fakultetima u BiH. Imajući u vidu način na koji je uređena oblast visokog obrazovanja u BiH, podijeljene nadležnosti i rastući trend da svaki malo veći grad ima barem jedan vlastiti univerzitet, u okviru kojeg se obavezno otvara i pravni fakultet, ne može se govoriti o kvalitetnom pravničkom obrazovanju. Dodatni problem visokog obrazovanja, koji se direktno reflektira i na način izučavanja predmeta Međunarodnog javnog prava, jeste netransparentnost podataka o nastavnom kadru i silabusu predmeta s obzirom da je većina službenih web stranice pravnih fakulteta neažurirana ili pak uopšte ne nudi pomenute informacije. Hiperprodukcija mladih pravnika sasvim je logična kada se uzme broj pravnih fakulteta – njih ukupno 18, koji djeluju na području BiH. No, glavnom problemu, kvalitetu stečenog obrazovanja novih generacija ne posvećuje se nikakva pažnja, što i ne čudi, jer isto tako u BiH niko ne vrši evaluaciju nastavnog kadra. Stoga ne iznenađuje slučaj da u radnom odnosu i zvanju redovnog profesora bude osoba koja je falsifikovala više diploma. Rješenje problema bi bilo davanje širih ovlasti državnoj Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete BiH čije bi preporuke bile obavezujuće i ne bi ovisile o konačnom sudu nadležnih entitetskih/kantonalnih ministarstava obrazovanja. S tim u vezi bilo bi svrsishodno da se uspostavi državna prosvjetna inspekcija za visoko obrazovanje koja bi se bavila pitanjima opterećenosti profesora nastavnim fondom, objavljenim publikacijama, poštivanjem Zakona o visokom obrazovanju, naročito odredaba o izboru nastavnika u viša akademska zvanja. No, što zbog političke situacije, što zbog činjenice da je visoko obrazovanje postalo veoma unosan biznis, ova očekivanja nisu realna.

More...

O visokom obrazovanju u BiH

Author(s): Lamija Tanović / Language(s): Bosnian

U proteklih deset godina, od pristupanja bolonjskom procesu septembra 2003. godine, u BiH se gradio vrlo specifičan i po mnogo čemu heterogen „B-H prostor visokog obrazovanja“. Gradio se u teškim uslovima u kojima je nedostajalo pet ključnih elemenata potrebnih za njegovo pravilno profiliranje. To su: 1) odgovarajuća legislativa; 2) dodatna sredstva; 3) dodatni kadrovi; 4) znanje o tome šta se gradi i kako i 5) intenzivna komunikacija među univerzitetima, fakultetima i ministarstvima zaduženim za visoko obrazovanje. Tako izgrađen B-H prostor visokog obrazovanja nemoguće je uspješno priključiti Evropskom prostoru visokog obrazovanja (EHEA). Pored toga, administrativno organizovanje visokog obrazovanja putem ministarstava na tri nivoa administrativne organizacije zemlje dodatno otežava naše uklapanje u Evropski prostor visokog obrazovanja. Državne agencije, koje treba da igraju najvažniju ulogu u procesu reforme, a to su kod nas Agencija za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđenje kvaliteta (HEA) i Centar za informiranje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja (CIP) nisu dobili mandat i ulogu koju treba da imaju prema zahtjevima bolonjske reforme. Istraživački i naučni rad na univerzitetima je veoma smanjen radi čitavog niza faktora, ali čini se ipak da su još uvijek univerziteti jedine sredine u kojima se, iako u smanjenom obimu, sistematično ulažu napori usmjereni ka oporavku istraživačkog sektora i ka intenziviranju međunarodne saradnje u toj oblasti. Kako izići iz ovog začaranog kruga? Nemoguće je pobrojati sve aktivnosti koje bi trebalo poduzeti kako bi visoko obrazovanje u BiH dobilo položaj, oblik i podršku koju mora da ima. Pomenuću zato samo dvije bitne stvari. Prije svega, neophodno je napraviti sistematičnu reviziju bolonjske reforme koja je implementirana na B-H univerzitetima od 2005. godine. Revizija mora da se, prije svega, odnosi na harmonizaciju visokog obrazovanja u BiH. Drugim riječima, isti profili studija na raznim univerzitetima moraju da se usklade i postanu uporedljivi i po dužini studija i po planovima i programima studija. Naravno, oni treba da se harmoniziraju i sa sličnim studijskim programima u Evropskom prostoru visokog obrazovanja. Ovaj proces ne može ići „sam od sebe“ – neophodna je koordinacija na nivou države što znači da Ministarstvo civilnih poslova BiH u segmentu svojih zaduženja u obrazovanju treba da preuzme ovaj posao. Ovo je aktivnost koju treba pažljivo pripremiti u razumnom periodu (po mom mišljenju dvije godine) u kojem će biti organizovane diskusije stručnjaka sa raznih univerziteta uz pomoć evropskih stručnjaka kako bi se došlo do najbolje profiliranog studija za određenu grupaciju, a koji može da se uklopi u Evropski prostor visokog obrazovanja. Drugo, univerziteti ne mogu da ispune svoju ulogu najviše obrazovne institucije koja obrazuje kadrove u tri ciklusa, bačelore, magistre i doktore nauka, ako im se ne vrati istraživačko-naučna aktivnost. U datim okolnostima to će biti moguće samo uz veliku finansijsku podršku ministarstava zaduženih za istraživanja i nauku i uz energično intenziviranje međunarodne saradnje, tj. obuku istraživačkih kadrova kako da apliciraju i dobiju sredstva iz evropskih fondova za istraživanje i nauku. Dakle, u sektoru visokog obrazovanja i istraživanja treba napraviti temeljite promjene nakon kojih bismo mogli očekivati da će taj sektor u ovom društvu dobiti ulogu koju treba da ima, a to je da bude pokretač ekonomskog oporavka i razvoja zemlje koji bi nas odveo u društvo razvijenih zemalja Evrope.

More...

Nešto novo, nešto staro, nešto posuđen - pregled novog hrvatskog Zakona o javnoj nabavi

Author(s): Ivan Šprajc / Language(s): Croatian

Pregled i uvodna analiza novog hrvatskog ZOJN-a ukazuju na sljedeće: ZOJN je propis koji predstavlja mješavinu normi i instituta. Neke norme i instituti dio su ZOJN-a zbog obveze hrvatskog zakonodavca da u svoj pravni sustav prenese nove EU-propise, druge predstavljaju izvoran doprinos hrvatskog zakonodavca pravu javne nabave, a posljednju grupu čine norme i instituti koji su preuzeti iz prethodnog zakona. U dijelu u kojem je ZOJN svojevrsni normativni transponder EU-prava, hrvatski je zakonodavac slijedio europskog praktički doslovce, uz manje nepreciznosti i nejasnoće . Kako novo pravo EU u području javne nabave želi pojednostaviti javnu nabavu i učiniti je lakše dostupnom malim i srednjim poduzećima, te istodobno spriječiti i sankcionirati koruptivne radnje, odgovarajuće norme i instituti s takvim ciljevima sada su ušli u ZOJN. Međutim, izbori koje je u tom smislu europski zakonodavac ostavio državama-članicama nisu uvijek učinjeni na nedvosmislen način (kako to pokazuje primjer opsega primjene ESPD-a), što u budućoj primjeni može uzrokovati nepotrebne probleme. Ipak, u cjelini ZOJN je relevantno europsko zakonodavstvo prihvatljivo transponirao u hrvatski pravni sustav. Međutim, najsporniji sloj ZOJN-a čine norme koje predstavljaju istinski normativni novum. To su norme koje svoju egzistenciju ne duguju potrebi implementacije stečevine EU, već su izraz volje isključivo našeg zakonodavca. Nažalost, riječ je o normama i institutima koji najčešće pate od podnormiranosti i/ili nepotrebne složenosti i/ili su takvog sadržaja koji je dvojbeno – po mom mišljenju negdje i nedvojbeno – (ne)suglasan sa višim pravnim izvorima. Primjer u tom smislu pruža analizirana odredba o odbacivanju žalbe zbog neplaćanja ili nedokazivanja plaćanja žalbene naknade. Suspektnom se pokazuje i norma koja ograničava upravnosudsku zaštitu isključivo na jedan stupanj. Oba primjera predstavljaju, po mom mišljenju, neprihvatljiva sužavanja opsega i sadržaja pravne zaštite u postupcima javne nabave i u upravnom sporu, što je od iznimne važnosti za osiguranje zakonitosti u ovim postupcima ali i za realizaciju protukoruptivnih učinaka ZOJN-a. Uvjeren sam da će ustavnosudska kontrola neke od ovih odredbi eliminirati iz ZOJN-a i na taj način osloboditi ovaj zakonski akt nepotrebnog normativnog balasta. ZOJN čine i norme i instituti koji su preuzeti iz prethodnog teksta ovog zakona uz manje, a ponekad i bez ikakve izmjene. Norme i instituti u pitanju su simbol zakonodavnog kontinuiteta koji osigurava lakšu primjenu i omogućava jednostavniju i efikasniju javnu nabavu. Naposlijetku, valja upozoriti i na okolnost da ZOJN prilikom stupanja na snagu nije pratio niti jedan novodoneseni podzakonski akt. Doduše, korištenje podzakonskih akata donesenih uz prethodni zakon nije neuobičajena pojava, no lako je zaključiti da bi zakon, uključivao sve novitete koje sadrži, bilo lakše primjenjivati uz na vrijeme pripremljene i donesene podzakonske akte. Institut prethodnog savjetovanja sa zainteresiranim gospodarskim subjektima to zorno pokazuje. Stoga ne čudi zamjetna suzdržanost naručitelja u objavi novih nadmetanja u prvim mjesecima važenja ZOJN-a. Zbog svih primjedbi kao i njihova značenja, ne možemo ne zaključiti da su u novi ZOJN, uz nešto više truda i barem još jednu redakciju zakonskog teksta, lagano moglo izbjeći postojeće prigovore i konstataciju prema kojoj, baš kao po tradiciji, sadrži i nešto plavo (engl. „blue“) .

More...

Uporedna analiza pravne zaštite u javnim nabavkama

Author(s): Rifat Zlomužica / Language(s): Bosnian

The B&H Law on Public Procurement (PPL), based on EU directives, mostly complies with the requirements of the Directives. Decentralized operating system of procurement, provided by the said Law, is implemented by contracting authorities within the institutional polity. During preparation of the B&H PPL, EU Directive 2004/17 and 2004/18 were not effective, so some of the solutions of this Law based on the old EU Directives, which are revoked. Stipulating that any interested supplier may submit objections to the decision of the contracting authority, the legislature has fulfilled obligations under Directive 89/665/EEC in respect of capacity to institute legal protection. However, with such a regulation, the valid B&H PPL does not protect the public interest in public procurement procedures, as is the case in neighboring countries. Regular legal remedies in public procurement system in B&H and neighboring countries are differently regulated. While in Croatia, the only regular legal remedy against decisions of first instance authority is The Appeal, the Montenegro and B&H provides two possible types of complaint, and these are: The Objection as an complying submit to first instance authority and The Appeal to authority of second instance. Regular legal remedies in Serbia are not defined, but the PPL provides that against the actions and decisions of contracting authorities can be submited the request for protection of rights. All laws, discussed in this paper, the legal nature of public procurement classified as administrative law, and The Law on Administrative procedure has a subsidiary application in public procurement.

More...

Primjena kriterija ekonomski najpovoljnije ponude u postupcima javne nabave u Republici Hrvatskoj

Author(s): Dušanka Marinković Drača / Language(s): Croatian

In this article the author gives insight of legislative regulation and analysis of “most economically advantageous tender” application in public procurement procedures in the Republic of Croatia. The article points out on main obstacles for application of this practice, considering that “most economically advantageous tender” is almost negligible criterion in public procurement procedures. Frequent changes of public procurement legislation did not affect increasing number of procedures in which, along lowest price, other criterion were represented, which could achieve “value for money” objective. Restrictive approach of the State Commission for Supervision of Public Procurement Procedure in application of this criterion, which demands from contracting authority that literally every criterion value, even the evaluation for qualitative criterions, could be recalculated in monetary amount, additionally discourages contracting authorities to conduct procedures applying “most economically advantageous tender” criterion. New Public Procurement Act, which will be applied from 1st January 2012, author sees as a chance for change in approach, for which additional special education is necessary for all participants in that procedure.

More...

Vanjska politika BiH

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian

Sukob dva koncepta, izgradnje i razgradnje države, predstavlja i predstavljat će najveći problem vanjske politike BiH. On paralizira državne institucije i oduzima im vitalnost i funkcionalnost neophodnu za definiranje strategije i uspostavljanje efikasnjeg vanjskopolitičkog aparata. Štaviše, taj je sukob postao neka vrsta društvenog standarda, do te mjere da se rješenja sada traže, ne kroz njegovu promjenu, nego naprotiv unutar njegovih strogo zadanih okvira. Ovdje je zapravo riječ o „krivom srastanju“ društva uz tzv. dejtonske norme. Taj se proces najbolje vidi na osnovu analiza političkih programa, slogana i poruka stranaka sa posljednjih općih izbora. Nije teško primjetiti kako je javnim diskursom uglavnom vladala oštra retorika, svojevrsni politički nihilizam, te kako vanjska politika uopće nije bila tema. Navedeni konceptualni sukob, posebno oko budućnosti BiH, na polju predizbornih kampanja najjasnije je došao do izražaja. U Republici Srpskoj pobijedile su političke stranke koje su imale gotovo jedinstvenu poruku („Srpska zauvijek“, „Zajedno za Srpsku“) koja, kako god se razloži, u prvi plan stavlja etnički kolektivitet, očišćen od svih premisa građanskog, te jasno izraženim nacionalizmom. Povrh svega, pobijedili su sa kampanjama koje potpuno relativiziraju Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu, te je na taj način relativizirana čak i pomisao na jedinstvenu vanjsku politiku. U takvim okolnostima teško je govoriti o BiH koja ima jasno definiranu vanjsko-političku strategiju. Činjenica da se kompletan aktivitet na ovom palnu crpi iz vrlo uopćenog dokumenta starog skoro osam godina govori sama za sebe. BiH danas ima diplomaciju, ali nema vanjsku politiku. Ili bolje rečeno ima tri vanjske politike ugurane u jedinstven diplomatski okvir. Vanjska politika Bosne i Hercegovine i njena diplomacija taoci su nesređenih političkih konstelacija u zemlji koje dugi niz godina onemogućavaju izgradnju profesionalnog diplomatskog servisa. Bilo bi pretjerano zaključiti kako uopće nema profesionalnih standarda, jer je od 1992. godine naovamo stasala jedna solidna generacija mladih karijernih diplomata i državnih službenika koji su spremni realizirati svaki ozbiljniji zadatak. Kao primjer može se navesti profesionalno lobiranje i priprema za nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti OUN, diplomatsko lobiranje u procesu ratifikacije SSP-a u 27 zemalja članica EU, doprinos procesu vizne liberalizacije, uspješno lobiranje za dobijanje MAP-a za NATO itd. Problem je međutim u ozbiljnom nedostatku političke volje da se profesionalcima stvori širi okvir i stabilnije okruženje za rad. Koliko je ono skučeno najbolje govori incident na samom početku predsjedavanja BiH Vijećem sigurnosti OUN kada je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj optužio predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Nebojšu Radmanovića da je namjerno spustio nivo tematske debate u Vijeću sigurnosti na nivo ambasadora, premda je, prema Alkalajevim riječima, bilo puno bolje da se tematska debata organizirala na višem nivou (najmanje na nivou Ministara vanjskih poslova), jer bi onda i druge zemlje u Vijeću sigurnosti nastupile na istom nivou. Time bi BiH dobila dobru priliku za međunarodnu promociju na najvišem nivou. Sve pomenute slabosti su prouzrokovane političko-ideološkim i normativnim razlozima. Njihovo uklanjanje mora, prema tome, ići upravo u ta dva pravca. Prijedlog hitnih i nužnih mjera u prilog stvaranju elementarnih pretpostavki za sistemske promjene u domenu promišljanja i vođenja vanjske politike BiH se mogu svesti na sljedeće: Političke mjere 1. Predsjedništvo BiH mora ili definirati konkretnu listu pitanja povodom kojih se može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa ili potpuno odustati od mogućnosti veta, te ostaviti Ustavnom sudu BiH da u daljoj proceduri ocjenjuje ustavnost odluka, a na zahtjev člana Predsjedništva koji misli da je odluka destruktivna po vitalni nacionalni interes. Ako već nacionalni interes mora ostati onda se mora jasnije definirati i onemogućiti njegova zloupotreba zarad političkih ciljeva jedne stranke ili grupe. 2. Predsjedništvo ima mandat i obavezu da preispita nivo ispunjavanja svojih ustavnih obaveza u domenu vanjske politike i da se ozbiljnije uključi u proces evropskih integracija što sada nije slučaj. Evropske integracije sa stanovišta Predsjedništva su tehnički aspekt koji se provodi u Direkciji za EU, odnosno Vijeću ministara BiH. 3. Predsjedništvo BiH mora utvrditi kratkoročne, srednjoročne i dugoročne vanjskopolitičke ciljeve, neku vrstu nove vanjskopolitičke doktrine i iz nje izvedene strategije u kojoj će biti određeni i nosioci aktivnosti. Normativne mjere: 1. Predsjedništvo BiH mora inicirati i pomoći usvajanje Zakona o vršenju vanjskih poslova BiH kojim će se na bolji način urediti ne samo provođenje vanjskopolitičkih odluka i smjernica, nego i konkretan način koordinacije i subordinacije MVP BiH: zajedničko strateško planiranje, uključivanje savjetnika članova Predsjedništva u redovne konsultacije sa organizacionim jedinicama u MVP BiH, način selektiranja, imenovanja i pripreme karijernih diplomata. Omjer karijernih i političkih nominacija na najodgovornije diplomatske funkcije. 2. Predsjedništvo BiH mora inicirati i nadzirati ozbiljnu reformu organizacijske strukture MVP BiH koja mora biti primjerena novom vremenu i izazovima. Ministarstvo mora dobiti sektor za javnu diplomaciju, Diplomatsku akademiju koja će voditi proces kontinuirane obuke diplomatskog kadra (a ne promociju u akademska zvanja kako neki pogrešno shvataju rad Diplomatske akademije). Direkcija za evropske integracije mora postati ili Ministarstvo za evropske integracije ili postati sastavni dio Ministarstva vanjskih poslova kao jedan veliki sektor za EU poslove. Segment analize i planiranja i koordinacije mora prerasti najmanje u samostalnu organizacionu jedinicu – Direkciju unutar MVP BiH. MVP BiH u svojoj strukturi treba imati moderno koncipiran menadžment za upravljanje ljudskih resursima na čijem čelu je sekretar Ministarstva. 3. Diplomatsko-konzularna mreža mora se konačno prilagoditi novim strateškim vanjskopolitičkim ciljevima, te je nužna revizija postojeće mreže uz obavezne smjernice koje ambasade BiH u svijetu treba posebno pojačati, kojom vrstom diplomatskog kadra.

More...

Jurisdikcija Suda EU u praksi Suda BiH Sudska praksa: Povodom Odluke Suda BiH br. S1 3 U 005412 10 Uvl od 15. 03. 2012, M.R.M. Ljubuški/ASA Auto d.o.o. Sarajevo (ASA Auto)

Author(s): Zlatan Meškić / Language(s): Bosnian

U predmetu ASA Auto, Sud BiH našao se pred izazovom rješavanja nekoliko pitanja koja čak u praksi Suda EU, Komisije kao i nacionalnih organa nadležnih za nadzor nad tržištem u državama članicama EU nisu nesporna. Položaj Suda BiH utoliko je teži što pravo konkurencije u BiH predstavlja još uvijek mladu granu prava sa slabo razvijenom sudskom praksom. Utoliko Sud BiH sa ovom presudom čini veliki korak prema uspostavljanju nivoa zaštite slobode konkurencije, kakav nalažu i ZK i SSP. Na kraju se treba podsjetiti na tri najznačajnija aspekta odluke Suda BiH u predmetu ASA Auto: 1. Sud BiH na osnovu čl. 43 Zakona o konkurenciji neposredno se pozvao na praksu Suda EU i Evropske Komisije. Primjena prakse Suda EU i Komisije istovremeno predstavlja i obavezu koja za domaće organe proizilazi iz čl. 72 st. 2 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. 2. Sud BiH potvrdio je rješenje Konkurencijskog vijeća prema kojem proizvod određene marke može predstavljati relevantno tržište proizvoda. Time ekskluzivni uvoznici proizvoda te marke za relevantno geografsko tržište, automatski imaju ne samo dominantan, nego monopolistički položaj na relevantnom tržištu proizvoda. 3. Zloupotreba dominantnog položaja na tržištu može za privredni subjekt, koji ima takav položaj na tržištu, proizvesti obavezu na zaključenje ugovora sa drugim privrednim subjektom, i opravdati narušavanje autonomije volje kao osnovnog načela ugovornog prava.

More...

Umijeće nelogičnog zaključivanja: Povodom odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – U 2/11 (Ocjena ustavnosti Zakona o budžetu Republike Srpske za 2011. i Odluke o usvajanju budžeta Republike Srpske za 2011.)

Author(s): Aida Hunček-Pita / Language(s): Croatian

The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina has issued a Decision number 2/11 which states that the submitted claim is groundless, and that the National Assembly of the Republika Srpska, in it’s act regarding adoption of the Budget for 2011. and its Decision of the Execution of the Budget of the Republika Srpska for 2011, did not violated provisions of the Constitution of Bosnia and Herzegovina, which prescribe obligation of entities and other administrative units to respect Constitution of Bosnia and Herzegovina, laws at the state level as well as decision of government institutions. The Constitutional Court in its explanation states that by adoption of the disputed documents, the provisions of the Law at the state level in the field of indirect taxation have not been violated. However, the applicant has never mentioned the fact that the National Assembly of the Republika Srpska had violated the provisions of the law in the field of indirect taxation. Instead it is only mentioned the violation of procedure prescribed by the Law on Fiscal Council of Bosnia and Herzegovina.

More...

Primjena pravnih shvaćanja Europskog suda za ljudska prava o pravu na mirno uživanje vlasništva u postupcima izdavanja lokacijskih dozvola

Author(s): Antun Žagar / Language(s): Croatian

Zaključno se može reći da su u postupcima izdavanja lokacijskih dozvola za izgradnju infrastrukturnih građevina, neovisno o tome što je zahvat u skladu s prostornoplanskom dokumentacijom i što bi se o pravu na naknadu i visini naknade odlučivalo u postupku izvlaštenja, upravna tijela dužna razmotriti i ispitati sve zahtjeve stranke, te utvrditi može li im se u okvirima važeće prostornoplanske dokumentacije udovoljiti, kako bi se maksimalno zaštitili interesi svih zainteresiranih subjekata. Takav zaključak proizlazi već iz odredaba Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o prostornom uređenju i gradnji, a praksa Europskog suda za ljudska prava ga samo potvrđuje. Iako su pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava na koja se referira u ovom radu proistekla uglavnom iz postupaka izvlaštenja, nema zapreka da se ona primijene i u postupcima izdavanja lokacijskih dozvola.

More...

Ovlasti hrvatske Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u slučajevima obiteljskog nasilja – slučajevi i praksa

Author(s): Višnja Ljubičić / Language(s): Croatian

Nasilje nad ženama je prepreka postizanju jednakosti, razvoja i mira. Bez obzira na sve zakone, zakonske instrumente, mjere, akcije i planove, vidimo da svijet nije slobodan od nasilja nad ženama, osobito u vlastitom domu, pa se ne bi moglo reći da Republika Hrvatska odskače posebno od ostatka svijeta u suzbijanju navedene problematike. Institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske, u skladu s ovlastima iz Zakona o ravnopravnosti spolova, prati područje obitelji, obiteljskih odnosa pa tako i nasilja nad ženama, obiteljskog i partnerskog nasilja. Korištenjem svojih ovlasti u davanju upozorenja, prijedloga i preporuka u slučajevima kad ustanovi kršenje načela ravnopravnosti spolova te diskriminacije prema pojedincima ili grupama pojedinaca, Pravobraniteljica djeluje neovisno i samostalno prema onima koji diskriminiraju ili provode diskriminatornu praksu . U svim predmetima obiteljskog nasilja gdje su utvrđeni propusti poziva se na Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, brinući se o sustavu koordiniranog djelovanja svih nadležnih tijela iz Protokola. Kroz dosadašnju praksu rješavanja navedenih slučajeva, Pravobraniteljica drži da je nužno kontinuirano educirati prve stručne osobe koje dolaze u doticaj sa žrtvama obiteljskog nasilja (djelatnike/ce iz sustava policije i socijalne skrbi). Kontinuirano educirati policijske službenike/ce o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti i obiteljskom nasilju, međunarodnim standardima, deklaracijama i konvencijama te pravilnoj primjeni Protokola o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakona o zaštiti od obiteljskog nasilja i Prekršajnog zakona kao i ostalog relevantnog zakonodavstva. Uvesti posebne policijske odjele s mješovito (muško-ženskim) zaposlenim stručnim i stručno osposobljenim policijskim kadrom koji će se baviti isključivo obiteljskim nasiljem. Također, kontinuirano educirati djelatnike/ce centara za socijalnu skrb o potrebi senzibiliziranog pristupa i pružanja cjelovite pomoći žrtvama nasilja – od prijave policiji svakog nasilja, ponude za smještaj u sigurnu kuću, preko rada sa žrtvom (žrtvama) u cilju pružanja psihološke i druge pomoći do povezivanja žrtve s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, radi pronalaska posla ili uključivanja u neki od programa zapošljavanja žrtava nasilja. Radi preciznog vođenja rodne statistike, potrebno je raščlambu evidentiranih slučajeva prekršaja obiteljskog nasilja kao i kaznenih djela s elementima nasilja u obitelji dodatno unaprijediti s podatcima o broju nepravomoćno i pravomoćno osuđenih počinitelja te o broju recidivista. Kako se provođenje psihosocijalnog tretmana pokazalo učinkovitim u smanjivanju broja recidivista, potrebno je nastaviti s izdvajanjem financijskih sredstava za provođenje psihosocijalnog tretmana nad nasilnicima u obitelji, s tim da sredstva treba značajno povećati, sustav raspodjele sredstava unaprijediti, a mrežu pružatelja psihosocijalne pomoći proširiti. Analiza odluka pravosudnih tijela (kaznenih i prekršajnih sudova) pokazala je da je potrebno sustavno provoditi edukaciju sudaca/sutkinja prekršajnih sudova u okviru koje bi se provodila neophodna senzibilizacija prema žrtvama nasilja u obitelji. Na kraju, ne manje važna je nužnost osvještavanja javnosti odnosno građana i građanki o štetnosti obiteljskog nasilja i nužnosti njegovog sprječavanja. Naime, bez obzira na to što je obiteljsko nasilje u svojim najtežim oblicima već odavno javna stvar koja podliježe intervenciji državnih tijela, dobar dio građana/ki još uvijek smatra da se radi o privatnoj stvari u koju se ne treba miješati. Zbog toga se otkrivanju i kažnjavanju obiteljskih nasilnika ne smije prići rutinski, nego treba imati u vidu i isticati da je nasilje u obitelji – štetna pojava koja psihički i fizički uništava žrtve te ostavlja dugotrajne posljedice na cijelo društvo.

More...

Doprinos Ustavnog suda Republike Hrvatske u definiranju okvira za tumačenje ustavne odredbe o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih u vrijeme pretvorbe i privatizacije

Author(s): Davor Derenčinović / Language(s): Croatian

Odluka USUD je iznimno značajna jer, osim što definira okvir za realizaciju koncepcije zamišljene i provedene Promjenom URH i ZON, sadrži u sebi jasnu poruku upućenu samom ustavotvorcu da parcijalne promjene ustavnog teksta ni pod kojim uvjetima ne smiju biti oruđe konstitucionalne instrumentalizacije već moraju biti iznimne i uvijek i pod svim okolnostima dobro promišljene, protumačene i primijenjene polazeći od cjeline ustavnog teksta. Nadalje, u odluci USUD se između redaka može iščitati i kritika ustavotvorcu da je krajnje prijeporno temeljnim pravnim aktom države retrospektivno regulirati određene pojave glede kojih će učinci određenih ustavnih promjena biti vremenski krajnje ograničeni usljed čega će i sam ustavni tekst po proteku kratkog vremena postati opsoletan. U smislu implikacija odluke USUD na kaznene postupke u tijeku koji su pokrenuti na osnovi ZON, neće doći u pitanje oni postupci kod kojih se utvrdi da u vrijeme stupanja na snagu Promjene URH još nije nastupila zastara kaznenog progona. Međutim, oni postupci u kojima povodom prigovora zastare ili po službenoj dužnosti (na zastaru sudovi moraju paziti po službenoj dužnosti, što se posebno odnosi na žalbeni sud koji u tom smislu nije vezan konkretnim žalbenim osnovama) bude utvrđeno da je u vrijeme stupanja na snagu Promjene URH konkretno kazneno djelo bilo u zastari, morat će po toj osnovi biti obustavljeni. Eventualno neobaziranje sudova na tu okolnost značilo bi ne samo povredu kaznenog po Zakonu o kaznenom postupku već i povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 31 URH. Očito je da je tendencija relativizacije zastare kaznenog progona u posljednjih nekoliko godina u Republici Hrvatskoj, a koja nije uvjetovana kriminalnopolitičkim već isključivo dnevnopolitičkim potrebama, zamišljena i realizirana na dvije razine – zakonskoj, pri čemu nezastarijevanje ne zahvaća ona kaznena djela koja su u vrijeme stupanja na snagu zakonskih izmjena već zastarjela i ustavnoj, pri čemu bi, prema shvaćanju koje je prima facie pogrešnim ocijenio i USUD, nezastarijevanje retroaktivno zahvatilo i ona kaznena djela za koje je zastara nastupila i to samo zbog toga što je to tobože dopušteno i opravdano realizirati kroz ustavni tekst (!?). USUD je takav pokušaj manipulacije i instrumentalizacije ustavnog teksta u citiranoj odluci odlučno i argumentirano otklonio uz po(r)uku da se ustav mora tumačiti integralno i s obzirom na svrhu koja se njime nastoji ostvariti. Važna je i po(r)uka USUD da su temeljna načela prava ugrađena u garantivnu funkciju ustava i zakona neprekoračivi limit ne samo pri donošenju zakona već i pri izmjenama ustava. Za nadati se da će tu po(r)uku oni kojima je upućena prije ili kasnije shvatiti u najboljem interesu vladavine prava.

More...

Analiza instituta minimalne plaće u Hrvatskoj i drugim zemljama Europske unije

Author(s): Nataša Novaković / Language(s): Croatian

The paper aims to give review of mechanisms for setting up minimum wages in EU countries and to compare it with Croatian mechanism. The author tried to illustrate how minimum wage levels vary considerably across EU member states. In Croatia, we had three methods of setting up minimum wages in last five years so it is interesting to see what we have achieved (if) with this reforms. Statutory minimum wages imply both benefits and costs. They can play a role in preventing wages from falling beyond socially unacceptable levels. They can also serve to improve incentives to take up work. But if they give rise to large disemployment effects their costs may outweigh the benefits. Their effectiveness in bolstering incomes of low paid workers will also depend on their interactions with other policies designed to support law income households. It appears that government in Croatia has no clear position on the future of the minimum wage. The government initiates and facilitates negotiations between social partners and would most likely accept any agreement as long as it does not include direct costs for the government budget. The government may have some motivation to support a higher minimum wage for tax collection purposes. The practice of envelope payments is widespread and that means that many more workers falsely declare the minimum wage as their total income than they should. In such cases, an increase in the minimum wage would not affect employment but only increase tax revenues. However, any increase in the minimum wage level would also increase costs of unemployment benefits and as a result the government position is likely to be neutral on cost grounds. Last example – law on minimum wages in Germany showed that this will be pretty important subject in European Union, especially now when infringement procedure is activated.

More...

Pitanje povrata imovine oduzete Katoličkoj Crkvi i problema tumačenja Ugovora o pravnim pitanjima između Republike Hrvatske i Svete Stolice – pouke za budućnost u rješavanju odnosa crkve i države

Author(s): Frane Staničić / Language(s): Croatian

In this article the author interprets specific provisions of the Contract About Legal Issues Between the Republic of Croatia and the Holy See arguing that the wording of the Contract is poor and leaves room for much interpretation. Because of that, numerous problems emerged in practice. The author singles out especially the necessity to come to an agreement regarding the terms “appropriate replacement” and “adequate compensation” so that the restitution of taken property can be carried out. There are other problems such as: non-working Sunday which is an issue that burdens state-church relations for years, but it seems that this problem will not be resolved in the near future. Secondly, the tax status of the Church and its legal persons is not legally resolved as yet, and there are many opposite stands on the subject. Finally, the author analyses the inviolability of Church premises.

More...

Institut agencija za privremeno zapošljavanje: zakonodavni okvir u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini

Author(s): Nataša Novaković / Language(s): Croatian

In this article, the author gives the retrospective of temporary agency work in Croatia, Bosnia and Herzegovina and Serbia. Also at the beginning of the article there are important international legal frameworks which arrange this institute, not just from European Union but also from International labour organization. The author in detail explains problem in Croatian system of temporary work regarding the practice but also regarding the norms of the Directive. As in Croatia labour law reform just finished it is interesting to see is there any steps forward with flexible types of work. In Serbia and Bosnia and Herzegovina, officially there is no work through the temporary agency but this is only in theory because in practice is well know that such way of employment exists. Real question is why there is no strength or will of the governments to bring this issue before the social partners and agree about some rules. In upcoming years it is likely that they will need to introduce agency work and Croatian experience can help them to learn what is needed for efficient control but also to develop of temporary agency work.

More...