![Hindu istenek, sziámi tigrisek. Balogh András 70 éves](/api/image/getbookcoverimage?id=document_cover-page-image_476825.jpg)
Hindu istenek, sziámi tigrisek. Balogh András 70 éves
Professor András Balogh had Seventy years old in 2014. His department published a volume for his birthday. This book contains the studies of his colleagues (47).
More...We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.
Professor András Balogh had Seventy years old in 2014. His department published a volume for his birthday. This book contains the studies of his colleagues (47).
More...
This book made for the seventieth birthday of Gábor Székely, Professor at the Eötvös Loránd University of Budapest, contains 51 studies. His colleagues wish him Happy Birthday.
More...
This book has been published as Festschrift on the occasion of the eightieth anniversary of Professor István Diószegi. 47 of his colleagues have contributed studies to this book dealing with the manifold questions István Diószegi has raised regarding the history of the 19th and 20th centuries.
More...
The book deals with the violent and inconclusive break up of Yugoslavia. The author relies on the rational political choice approach to construct an explanation that (i) given the preference of the exYugoslav nations for ethnic justice over individual liberties and rights, and (ii) given the influences of the long terra ethnic strategies and rivalries, the legacy of the four decades of communist rule, and the complexities of the post-socialist transformation process, the break up of their common country was what it took the Yugoslav nations to try to realize their political preferences. In Chapter 1 the process of “Balkanization” is discussed. First, the theory of constitutional choice is criticized. It is shown that the assumptions (stated and unstated) on which the theory is founded are not mutually consistent. Second, it is argued that that makes the idea of self-determination inoperable and self-destructive. Yugoslavia was founded on the principle of self-determination; it has been dissolving in accordance with the same principle. Third, the illusive idea of individual and ethnic identity, of the “self”, in the Balkans is described and analyzed. Fourth, the implications for the failure of any constitutional idea to be accepted as legitimate in Yugoslavia are drawn. In Chapter 2 the process of the discovery of liberalism during the communist rule is discussed and the reasons for its failure given. All the classical liberal ideas were discovered in Yugoslavia in conflict with the socialist principles; they failed to play a key role in the transformation of the country because they did not arise from an idea of a Yugoslav state. In Chapter 3 a “straightforward explanation” of the break up of Yugoslavia is given. It is argued that the state did not break up for economic reasons (as a way to get out of socialism), but for the following two reasons: (i) independent ethnic state is the long term strategy of Serbs and Croats (the two dominant Yugoslav nations); (ii) political preferences came to dominate the economic ones in the process of transformation. Given the goals and the preferences and given the facts of the ethnic configuration, the break up of Yugoslavia was inevitable and it inevitably had to be inconclusive. In Chapter 4 the contribution of the communist legacy is discussed and the record of individual and collective rights left in the ex-Yugoslav states is reviewed. It is shown that none of the newly established states has achieved a significant increase in those rights and is far from any ideal of a liberal state. In the conclusion, the idea that “Balkans are different” is rejected and it is argued that the failure of the principles of civic rights and international order to be respected and implemented will invariably lead to the same set of outcome. In that the importance of the case of Yugoslavia lies.
More...
The volume includes studies for Urban Aladár's birthday. The professor deals with the American history and with Hungary in the 19th century, first of all with the revolution in 1848-1849. The colleagues of professor Urban from ELTE and from the other universities and instituts in Hungary have wroten various studies from the Hungarian and the world history of the 19th and 20 centuries to the respect of Aladár Urbán.
More...
Příspěvky ve sborníku, který právě otevíráte, jsou diferencovány nejen generačně, - mezi nejstarší a nejmladší autorkou je rozdíl skoro padesát let -, ale i stylem psaní, používáním zcela jiných obratů i zdůrazňováním jiných detailů. Je dokladem toho, že v této republice se již etablovala tematika gender i feminismu, že veřejnost i média se o problematiku žen zajímají, ženy se samy organizují a učí se, či se již naučily zakládat občanská sdružení a organizace, jimiž se prosazují. Dostaly se z letargie, či naučené pasivity, která se objevovala v předchozích desetiletích, kdy iniciativu za všechno přejímal stát. Svým způsobem je tento sborník imponujícím přehledem toho, co se již podařilo a současně i základem historie, která se teprve tvoří a píše. [...]
More...
The year 2002 is regarded by many as a year lost because nearly all of the political capital gained on 5 October 2000 was squandered: the coalition which had brought about the downfall of Slobodan Milošević bogged down in futile infighting and was becoming its own chief obstacle. Having been established for the specific purpose of ousting Milošević, the Democratic Opposition of Serbia (DOS) nevertheless went on to shoulder the formidable task of transition, a burden its heterogeneous political makeup proved ill-equipped to bear. For all the enthusiasm which characterized the political situation in 2001, it became clear that the prevailing concept of democracy as a multi-party system devoid of proper institutions and the rule of law alone could not change the general political atmosphere in the country weighed down by the Milošević legacy, institutions mired in old attitudes and methods, and resistance to reform. The Federal Republic of Yugoslavia – now Serbia and Montenegro – was not admitted to the Council of Europe, nor did the DOS leaders’ promises of an association agreement with the EU materialize. Consequently, there was no appreciable headway in the domain of human rights.
More...
Political, social and economic problems characteristic of the societies with strong national feelings and plagued by xenophobia and unsolved problems of the past kept weighting the overall situation of human rights in Serbia in 2005. The restoration of basic tenets of Milosevic’s policy (nationalism, populism, fundamental misconception of the international order and reality, resistance to change, marginalization of political opponents and their stigmatization, etc.) and the silent rehabilitation of the Socialists’ cadres (to be ascribed to the Socialist Party of Serbia’s support to the minority government, but shared ideological and other interests as well) called into question, i.e. brought to a standstill reforms and the process of facing up the past. Besides, Serbia is burdened with the defeated national policy and pending state issues. Serbia is still left without a new constitution that would define her as a modern state, and, consequently, without state symbols such as national anthem, banner, etc.
More...
Državna struktura Bosne i Hercegovine u međunarodnoj stručnoj literaturi smatra se kompleksnom i nefunkcionalnom. nerijetko, ova država se zbog administrativne podjele naziva“monstrumom“ ili “haotičnom demokratijom“. a unutar Bosne i Hercegovine i samo stanovništvo je skeptično u odnosu na državu i njene strukture. stoga političari zahtijevaju radikalne reforme, kojima bi država bila uređena kao centralistička, federalna ili decentralizovana država. većina tih zahtjeva je nerealna, budući da ih je nemoguće usuglasiti, tako da nema konsenzusa o budućnosti Bosne i Hercegovine i njenoj unutrašnjoj strukturi. [...]
More...
Ovaj izveštaj je rezultat sistematskog praćenja uspostavljanja tranzicione pravde u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koje sprovode organizacije za ljudska prava Fond za humanitarno pravo (Beograd) i Documenta (Zagreb). Dezintegraciju jugoslovenske federacije obeležila su tri oružana sukoba visokog intenziteta: u Hrvatskoj (1991-95.), Bosni i Hercegovini (1992-95.), i na Kosovu (1998-99.), u kojima je najmanje 130.000 ljudi izgubilo život, milioni su bili prinuđeni da napuste svoje domove, a stotine hiljada kuća su razorene. Uz to, do kraćih oružanih sukoba, sa relativno malim brojem žrtava, došlo je u Sloveniji (jun-jul 1991.) i Makedoniji (januar-novembar 2001). Više od 1.300 Srba, Roma i Albanaca, prepoznatih u albanskoj javnosti kao srpski saradnici, ubijeno je nakon oružanih sukoba i dolaska međunarodnih snaga na Kosovo, u vremenu od 12. juna 1999. do kraja 2000. godine. Sudbina oko 17.000 nestalih u regionu još uvek je nepoznata. Prelaz iz stanja oružanog sukoba i državne represije u period mira i izgradnje demokratskih institucija zahteva od ovih društava da se odrede prema masovnim kršenjima ljudskih prava iz bliske prošlosti. Skup mera koje vlasti i civilno društvo preduzimaju radi suočavanja s ovim kršenjiima prava čini kompleks tranzicione pravde, čiji su osnovni elementi utvrđivanje činjenica, suđenja, reparacije, i institucionalne reforme. U toku 2007. godine, u Bosni i Hercegovini i, u manjoj meri, u Hrvatskoj, napravljen je pozitivan korak u snaženju kapaciteta za suđenja za ratne zločine; u Srbiji, aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale su na nivou onih iz prethodnih godina, a u Crnoj Gori i na Kosovu bile su neznatne. Ni u jednoj post-jugoslovenskoj državi vlasti nisu pokazivale interes za uspostavljanje državnih komisija za istinu ili drugih tela za utvrđivanje činjenica o teškim kršenjima ljudskih prava u ratu, niti za reforme čiji bi cilj bio uklanjanje iz institucija pojedinaca koji su kršili ljudska prava pre, u toku, ili u periodu nakon oružanih sukoba. Dobijanje reparacija, na osnovu zakona ili sudskim putem, i dalje je za brojne kategorije žrtava bilo teško ostvarivo. SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE: Suđenja za ratne zločine su u 2007. godini, kao i ranije, predstavljala onaj segment tranzicione pravde koji je u post-jugoslovenskim zemljama izazivao najviše pažnje javnosti, i u kom su vlasti bile naročito preduzimljive. U Hrvatskoj je pred županijskim sudovima tokom godine održano ukupno 35 suđenja, za trećinu više nego u prethodnoj godini. Nepravosnažnim presudama završilo je 15 prvostepenih postupaka. Ranija pristrasnost po etničkom osnovu, u radu istražnih i tužilačkih organa, imala je odraza i u 2007. utoliko što se mnogim optuženim Srbima – njih više od polovine – sudilo u odsustvu, a osim toga samo se pripadnicima ove etničke grupe, a ne i Hrvatima, sudilo i za dela koja nisu uključivala smrtnu posledicu (pljačka i uništavanja imovine, i drugo). Sudovi u BiH su doneli ukupno 29 prvostepenih presuda (šest više nego u 2006.), a uz to je na kraju godine 19 suđenja bilo u toku. Specijalizovano Odeljenje za ratne zločine Tužilaštva BiH, kao i Veće za ratne zločine Suda BiH, sve više su snažili svoje kapacitete za procesuiranje ratnih zločina, tako da je u toku godine Veće izreklo deset presuda, a na kraju godine u toku je bilo devet suđenja. S druge strane, rad redovnih sudova i tužilaštava na lokalnom nivou bio je ograničen nedovoljnim kapacitetima za uspešno procesuiranje zločina. Etnički sastav optuženih pred Odeljenjem za ratne zločine i lokalnim sudovima bio je veoma raznolik, što bi moglo da ukazuje na povećanu spremnost bosansko-hercegovačkog pravosuđa da goni osumnjičene za zločine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. U Srbiji su aktivnosti na procesuiranju ratnih zločina ostale na nivou onih iz prethodnih godina, odnosno održan je relativno mali broj suđenja (šest) i donete su samo dve prvostepene presude. Na Kosovu su 2007. godine održana samo dva suđenja za ratne zločine, a u Crnoj Gori 2007. godine nije održano nijedno. Ipak, istražni organi su vodili nekoliko istraga koje su crnogorski mediji i najšira javnost pažljivo pratili, tako da je krajem godine izgledalo da će u predstojećem periodu u tim predmetima biti podignute optužnice. U svim delovima bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Crne Gore, uspostavljene su tokom decenije specijalizovane strukture za procesuiranje ratnih zločina, i bio je primetan pozitivan efekat njihovog rada, naročito u smislu veće profesionalnosti i ozbiljnijeg pristupa predmetima ratnih zločina nego ranije. Nastavljena je i saradnja tužilaštava iz BiH, Hrvatske i Srbije, a korisnu komunikaciju uspostavila su i tužilaštva Hrvatske i Crne Gore. S druge strane, većina problema koja je prethodnih godina ograničavala efikasnost napora da se privedu pravdi odgovorni za ratne zločine, nije otklonjena. Podrška političkih struktura krivičnom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine bez obzira na nacionalnost bila je nedovoljna. Vlasti nisu stvorile uslove u kojima bi se svedoci osećali slobodnim da potpunim i istinitim iskazima pomognu utvrđivanju istine o zločinima i ulozi osumnjičenih. Ostao je nerešen problem nekažnjivosti za mnoge počinioce zločina u BiH koji sada žive, i stekli su državljanstvo, u Srbiji i Hrvatskoj, gde im je ustavom ili zakonom zagarantovano neizručivanje, dok BiH nije voljna da prepusti suđenja tim licima pravosuđu Hrvatske i Srbije. UTVRĐIVANJE ČINJENICA I KAZIVANJE ISTINE: Ni u jednoj od zemalja naslednica SFR Jugoslavije nije u 2007. godini bilo ozbiljnijih rasprava o mogućem uspostavljanju komisija za istinu. Još uvek ne postoji neko zvanično telo u post-jugoslovenskim zemljama koje bi na sistematski način, na nivou pojedine države ili više država, utvrđivalo činjenice o kršenjima ljudskih prava i humanitarnog prava u proteklom periodu. Komisija za utvrđivanje činjenica o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu 1992-95, osnovana odlukom Saveta ministara BiH u junu 2006. godine, nije u 2007. godini ostvarila nikakav napredak u prikupljanju podataka, prvenstveno zbog neslaganja među članovima Komisije o njenom mandatu. U parlamentarnim raspravama i u udžbenicima, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, preovladavalo je prikazivanje samo svog naroda kao žrtve. Krajem 2007. godine, u regionu je bilo oko 17.000 nerešenih zahteva za pronalazak nestalih lica. Broj identifikovanih u toku godine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu smanjio se u odnosu na prethodne godine, što je među udruženjima porodica nestalih povećalo bojazan da će proces nalaženja posmrtnih ostataka trajati još jako dugo, ili će dobrim delom ostati nezavršen. Prestanak rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), objektivna ograničenja nacionalnih sudova u procesuiranju ratnih zločina (duga suđenja, smrtnost počinilaca i svedoka), minimiziranje zločina protiv drugih, kao i sporost u rešavanju sudbine nestalih lica, naveli su Fond za humanitarno pravo, Documentu i Istraživačko-dokumentacioni centar (Sarajevo), da u maju 2006. godine pokrenu inicijativu koja bi krajem decenije trebalo da rezultira osnivanjem zvanične komisije za utvrđivanje činjenica na regionalnom nivou o događajima iz devedesetih. Pomenute organizacije pažljivo su i postepeno tokom 2006. i 2007. godine stvarale prostor za jačanje podrške inicijativi unutar civilnog društva, pre prelaska u završnu fazu, odnosno pre no što zatraže od vlasti u post-jugoslovenskim zemljama da svojim autoritetom stanu iza osnivanje regionalne komisije. INSTITUCIONALNE REFORME: Ni u jednom delu bivše Jugoslavije u toku 2007. godine nije sprovedena “lustracija” niti šira institucionalna reforma čiji bi smisao bio da umanji mogućnost da državni organi u budućnosti krše ljudska prava. Jedine sveobuhvatne reforme institucija koje su preduzete u nekoj zemlji sa prostora bišve Jugoslavije, a čiji je deklarisani cilj bio uklanjanje sa položaja pojedinaca odgovornih za kršenje prava u devedesetim, jesu reforme policije i pravosuđa u BiH, provedene u periodu između 1999-2002. odnosno 2002-2004. godine. Srbijanski Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, iz 2003. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru, i u zemlji je jačalo uverenje da je vreme za “lustraciju” prošlo. U Hrvatskoj i Crnoj Gori ni u jednom periodu posle rata ključne političke grupacije nisu zahtevale slične reforme, zbog toga što su političke partije koje su bile na vlasti u devedesetim nastavile da dominiraju političkim životom, ili zato što postoji rasprostranjeno mišljenje u javnosti da je postupanje ondašnjih vlasti bilo generalno ispravno te stoga nema razloga za detaljnom proverom načina na koji su, sa stanovišta ljudskih prava, pojedini predstavnici vlasti delovali. Opoziciona Liberalna partija Crne Gore predala je predlog Zakona o lustraciji Skupštini Crne Gore 16. marta 2007. godine, ali se vladajuća Demokratska partija socijalista, koja drži vlast neprekidno od početka devedesetih, usprotivila usvajanju zakona. Na Kosovu, u pitanje se dovodi samo postojanje konteksta za eventualnu primenu lustracionih mera, jer su učesnici u zakonodavnoj, izvršnoj, sudskoj i administrativnoj vlasti iz devedesetih nakon 1999. godine u velikom broju napustili Kosovo, ili iz drugih razloga više ne participariju u vladajućim strukturama. REPARACIJE: U toku 2007. godine, u post jugoslovenskim zemljama primenjivale su se sledeće vrste reparacija: naknade (na osnovu zakona i na osnovu sudskih odluka); restitucija (povrat i obnova imovine); utvrđivanje sudbine nestalih; utvrđivanje činjenica i njihovo javno iznošenje; uvođenje činjenica o kršenjima prava u obrazovne materijale; i, podizanje spomen-obeležja. Naknade i restitucija su prethodnih godina uglavnom obezbeđeni za pripadnike većine, odnosno za žrtve na pobedničkoj strani rata, dok u odnosu na pripadnike manjine proces još uvek traje, a negde je na samom početku. Spomen-obeležja se podižu gotovo isključivo u znak sećanja na žrtve-pripadnike većinskog naroda. U koncipiranju i primeni zakona o reparacijama, u svim post-jugoslovenskim zemljama upadljivo su privilegovana vojna lica, odnosno članovi njihovih porodica, u odnosu na civile. U svim delovima bivše Jugoslavije, izvestan broj civilnih žrtava rata i osoba čija su ljudska prava ozbiljno kršena u prethodnom periodu nastojao je da ostvari naknadu štete sudskim putem. Broj tužilaca je bio relativno mali, zbog neizvesnosti u pogledu mogućeg dobijanja spora, nepostojanja delotvornih sistema besplatne pravne pomoći i nepostojanja zakonskih rešenja kojima bi se žrtve izuzele od plaćanja sudskih taksi i troškova postupka u slučaju gubitka spora.
More...
Knjiga Procesuiranje ratnih zločina - jamstvo procesa suočavanja s prošlošću nastala je s namjerom sumiranja osnovnih tokova u sferi pravne prakse koja se odnosi na procesuiranje ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije u ratnim sukobima 90-ih. Brojnost i težina koja se očitovala analizom počinjenih ratnih zločina ukazuje na njihovu sustavnost i upućuje na zaključak da su počinjeni ratni zločini vrlo često imali podršku viših instanci, tzv. političkih elita. S obzirom na izgled današnje geopolitičke karte regije, neizbježno nam se nameće zaključak da je krajnji ratni cilj bio stvaranje etnički homogenih političkih zajednica i da je provođenje etničkog čišćenja, kao ratne strategije, bilo za to prikladna metoda. Nijekanje te očite činjenice, unatoč svim saznanjima koja danas imamo o zločinima koji su se u ratu 90-ih dogodili, počevši od zatvaranja u logore i ubojstava pa do deložacija i raznih drugih oblika kršenja ljudskih prava, nanosi golemu štetu novonastalim zajednicama. Breme onoga što se događalo 90-ih, osobito odbijanje suočavanja s tim, plodno je tlo za perpetuiranje potisnutih frustracija za koje se ne može sa sigurnošću predvidjeti koji smjer u određenom trenutku mogu uzeti, a ‘’put k održivom miru’’ i dalje ostaje u području imaginacije. Proces suočavanja s prošlošću nužno mora teći na više razina istodobno. Temelj njegove provedbe stvaranje je zakonskih preduvjeta za procesuiranje zločina koji su se dogodili i osiguranje standardizirane primjene ustanovljenih zakona. Ne samo da su takvi postupci činjenično teški i pravno kompleksni nego su i izrazito politički osjetljivi, no jedino je na taj način moguće individualizirati kaznenu odgovornost, dati temeljni doprinos otkrivanju istine o ratnim događajima i različitim oblicima kršenja ljudskih prava te postići pravdu za žrtve. Nasuprot tome, pravosuđa u zemljama sljednicama SFRJ nisu se pokazala doraslima situaciji koja je nastupila nakon ratnih sukoba. Njihove su reakcije bile spore i neadekvatne, a procesuiranje ratnih zločina vrlo se često onemogućavalo i opstruiralo zahvaljujući političkim pritiscima pa mnogi počinitelji ratnih zločina i danas mirno hodaju ulicama diljem zemlje, pritom katkad susrećući svoje žrtve. Iako se u javnosti počela nazirati ideja da čin ratnog zločina zahtijeva nedvojbenu moralnu osudu, ta misao u društvu još nije zaživjela. Rasap društvenih vrijednosti koji je nastupio, uz ostale elemente i uzroke koje u sebi nosi, uključuje i problematiku odnosa prema nasljeđu iz 90-ih. Još uvijek ostaje pitanje zašto je tako teško prepoznati i razumjeti da je zločin zločin, a žrtva žrtva. Ovom smo knjigom nastojali dati svoj doprinos procesu suočavanja s prošlošću i razrješenju društvene napetosti koju odbijanje suočavanja s počinjenim greškama i vlastitom odgovornošću nosi te predočiti čitateljstvu i javnosti što se sve od osamostaljenja Hrvatske činilo kako bismo živjeli u zemlji u kojoj postoji vladavina prava i u kojoj su svi državljani pred zakonom jednaki.
More...
Ni 14 godina nakon oružanih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i deset godina od kraja sukoba na Kosovu, žrtve još uvijek nisu imenovane niti priznate, a samo manji broj odgovornih izveden je pred lice pravde. Raspravu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o neposrednoj prošlosti započele su tri organizacije za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo (Srbija), Documenta (Hrvatska) i Istraživačko-dokumentacioni centar (Bosna i Hercegovina) u rujnu 2005. godine, uz učešće stručnjaka Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu. Sudionici i sudionice skupa, predstavnici 10 vodećih organizacija za ljudska prava iz regije, podržali su suđenja za ratne zločine kao jedini pravni mehanizam za utvrđivanje pojedinačne odgovornosti, posebno ukazujući da je suradnja između državnih odvjetništava, tužiteljstava i sudova u regiji utjecala da se čuje glas žrtava ratnih zločina iz drugih etničkih zajednica. Imajući u vidu da su kazneni postupci fokusirani na optužene, tri organizacije su pokrenule regionalnu raspravu o instrumentima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima, u čijem su fokusu žrtve, kako bi doprinijeli potpunijoj slici o svemu što se dogodilo u prošlosti. Rasprava (konzultacijski proces o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima) je osmišljena kao niz regionalnih, nacionalnih i lokalnih rasprava (konzultacija) u manjim grupama (oko 30 sudionika i sudionica) sa predstavnicima različitih grupa civilnog društva. Dio procesa postali su i regionalni forumi za tranzicijsku pravdu, skupovi sa većim brojem sudionika (oko 250), na koje se kao gosti pozivaju i predstavnici država i međunarodnih organizacija. Cilj konzultacijskog procesa je od početka stvaranje javne platforme na kojoj će žrtve i predstavnici civilnog društva iznositi svoje potrebe u odnosu na kršenje ljudskih prava i nepravde počinjene u prošlosti. Drugi, podjednako važan cilj je jačanje podrške za prihvaćanje inicijative o regionalnom pristupu u utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima, kako bi bila prihvaćena u svim zemljama regije, i od građana i od vlasti. U svibnju 2008. godine inicijativa je prerasla u prijedlog za formiranje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava. Od tada, konzultacijski proces dobiva i treći cilj: izgradnja modela Regionalne komisije (REKOM).
More...
U Hrvatskoj, kao i u drugim post-jugoslavenskim zemljama se, ne samo politički nego i znanstveno, problematiziraju pitanja posljedica sukoba. U Hrvatskoj, naravno, s naglaskom na žrtve u Domovinskom ratu 1991. - 1995. godine. Naime, Vladine i znanstvene institucije te organizacije civilnog društva (uključujući i udruge žrtava i organizacija za ljudska prava iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije) prikupljale su podatake o ubijenim i nestalima u ratu u Hrvatskoj još od 1991. godine. Prema dostupnim podacima, procjenjuje se da je broj ubijenih, poginulih i nestalih tijekom rata u Hrvatskoj od 1991. - 1995. oko 22.000. Procjene se kreću od 21.000, pa sve do 24.000 žrtava rata. Demograf Dražen Živić, u radu objavljenom 2004. godine iznio je do tada najcjelovitije podatke izravnih demografskih gubitaka (ratni mortalitet) u Hrvatskoj uzrokovan agresijom i okupacijom. Prema njegovu izračunu poginulo je 8.147 (36,7%) hrvatskih branitelja, 6.605 (29%) hrvatskih civila, a broj nestalih hrvatskih branitelja i civila iznosi 1.218 (5,5%), ukupno 15.970. Brojku poginulih i nestalih Srba, vojnika i civila, Živić je procijenio na 6.222 (28,0%). Rat je dakle, prema Živićevim istraživanjima odnio ukupno 22.192 žrtava, građana Republike Hrvatske. Povjesničar Ivo Goldstein broj stradalih na hrvatskoj strani (uključujući i nestale) procjenjuje na 13.583, dok su ljudski gubici srpske strane iznosili 8.039, od čega 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba. Na Kenotafu crkve Svete Mati Slobode u zagrebačkom naselju Jarun uklesana su 15.392 imena hrvatskih “palih branitelja” (i poginuli civili ubrajaju se među “pale branitelje”), prema podacima dobivenima od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske. Prema službenim beogradskim podacima, broj poginulih i nestalih pripadnika nekadašnje JNA je 1.279. Iz ovih podataka vidljivo je da se rezultati različitih znanstvenih istraživanja donekle razlikuju, a kada njima pridodamo i nalaze organizacija za ljudska prava te razlike mogu biti i veće. Na žalost, zbog nedostatka političke volje proces prikupljanja podataka o svim žrtvama do danas nije završen te smo suočeni s činjenicom da niti petnaest godina nakon završetka sukoba nije utvrđen vjerodostojan, provjerljiv i neprijeporan (poimenični) broj ubijenih u ratu. Kako bi dopunila već prikupljene podatke o ljudskim gubicima Documenta je 2009. krenula u dodatna terenska istraživanja. Naime, od svog osnutka Documenta doprinosi razvijanju individualnih i društvenih procesa suočavanja s prošlošću u izgradnji održivog mira u Hrvatskoj i široj regiji, produbljujući javni dijalog i inicirajući debate o javnim politikama koje potiču suočavanje s prošlošću, prikupljajući podatke, objavljujući istraživanja o ratnim događajima, ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava, te prateći sudske procese na lokalnoj i regionalnoj razini kao doprinos poboljšanju sudskih standarda i prakse u suđenjima za ratne zločine. Neophodnost realizacije projekta “Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991 – 1995” proizlazi iz potrebe za sprječavanjem političkih i ideoloških manipulacija brojem žrtava rata u Republici Hrvatskoj i regiji. Takvo stanje ne pridonosi u dovoljnoj mjeri ublažavanju ratnih posljedica što je preduvjet razvoja multietničkih i multikulturalnih sredina. Utvrđivanje činjenica o ratnim događanjima i posljedicama izuzetno je važno za građane/ke RH, susjednih postjugoslavenskih zemalja i cijele Europe. Stvaranje poimeničnog popisa svih poginulih, ubijenih i nestalih građana i građanki Republike Hrvatske onemogućit će proizvoljne, netočne i zlonamjerne manipulacije brojem žrtava rata, a osiguranje relevantnih podataka biti će od pomoći institucijama i organizacijama koje sudjeluju u procesima kažnjavanja (domaći sudovi, MKSJ), izgradnje održivog mira i povjerenja. Na taj način pridonosi se individualizaciji odgovornosti za zločine i destigmatizaciji čitavih društvenih skupina ili naroda za nedjela pojedinaca. U svojem istraživanju polazimo od pretpostavke da je nužno utvrditi činjenice o svim žrtvama, bez obzira na njihovu etničku, političku, socijalnu pripadnost ili svojstvo. Pri dokumentiranju ljudskih gubitaka koristimo primjerenu znanstveno utemeljenu metodologiju, koja se bazira na metodama analize sadržaja i intervjua uz korištenje moderne informacijske tehnologije u prikupljanju, obradi i objavi podataka. U prvoj fazi provedbe projekta istraživački tim fokusirao se na područje Sisačko-moslavačke županije. Prikupljen je značajan broj dokumenata, intervjuirali smo na stotine ljudi i evidentirali nekoliko tisuća žrtava. Sastavljan je poimenični popis s ukupno 5.672 žrtava s tog područja sa svim dostupnim informacijama o njima i okolnosti njihove smrti. Istraživački tim odradio je više od 2.000 intervjua i sastanaka s članovima obitelji žrtava, svjedocima, udrugama žrtava, veterana i partnerskih organizacija koji su doveli do informacija o više od 2.200 žrtava. Tim je na terenu proveo oko 850 radnih dana. Uspješno je obrađeno više od 230 gradova, sela i zaseoka u Sisačko-moslavačkoj županiji, i prijeđeno preko 18.000 km automobilom i 250 km pješice, na ponekad teško prohodnom terenu. U suradnji s Documentinim stručnjacima/kinjama za kazneno pravo koji prate suđenja za ratne zločine, istraživači/ ce su analizirali sve optužnice, presude i druge dostupne sudske dokumente sa suđenja i istraga vođenih za ratne zločine nad civilima ili ratnim zarobljenicima u Sisačko-moslavačkoj županiji i drugim hrvatskim regijama(sa suđenja pred hrvatskim sudovima i MKSJ). Također, pregledali smo više od stotinu relevantnih knjiga, ogroman broj novina/časopisa iz 1990-ih iz cijele regije, i digitalizirali preko 10.000 stranica sudske dokumentacije. Istraživački tim snimio je i više od 1.000 fotografija lokacija ubojstava, masovnih grobnica, grobova i spomen obilježja, kao i tisuće stranica iz različitih privatnih i službenih arhiva. Svi prikupljeni dokumenti i podaci (popisi žrtava, evidencije, dokumentacija sa suđenja za ratne zločine, kronologije, analize, demografski podaci, fotografije, video snimke, press-clipping ...) su pažljivo klasificirani i arhivirani u skladu s najvišim profesionalnim standardima. Pokrenuta je i posebna web stranica posvećena projektu www.ljudskigubici.info, putem koje je omogućeno ispuniti online karton žrtve, što se pokazalo posebno korisnim za osobe koje ne žive u Hrvatskoj ili regiji, a posjeduju podatke, informacije i dokumente o stradanjima članova/ica svojih obitelji. Žrtvama želimo odati pijetet tako što ćemo omogućiti da njihova imena i okolnosti stradanja budu poznate bez obzira na to kojoj su etničkoj ili vjerskoj skupini pripadali, koju su političku ili ideološku ideju branili. Smatramo da je obaveza svakog društva osvijestiti da žrtve ratnih stradanja nisu naprosto brojevi, već ljudi s imenom i prezimenom. Upravo iz tih razloga organizirali smo dvije javne rasprave o problematici dokumentiranja ljudskih gubitaka. Ti su okrugli stolovi, održani u Zagrebu 2006. i 2010. godine, okupili brojne predstavnike/ce znanstvenih institucija, vladinih tijela, komisija, nevladinih organizacija, pravosudnih tijela, različite stručnjake, istraživače, sociologe, povjesničare i novinare koji godinama predano rade na utvrđivanju činjenica o stradalima, ubijenim i nestalim građanima i građankama, na izgradnji mira i povjerenja i ublažavanju ratnih posljedica. Ova publikacija rezultat je upravo tih javnih rasprava i sadrži cjelovite transkripte te zaključke i preporuke koji su, ili će tek biti, od velike pomoći u aktivnostima sustavnog prikupljanje građe o ratnim zbivanjima i utvrđivanju činjenica. Vjerujemo da će i ova publikacija dati značajan doprinos tome te potaknuti dodatnu javnu raspravu s ciljem jačanja kapaciteta i vidljivosti organizacija i institucija koje radi na sličnim projektima, ali i poboljšanja i intenziviranja dokumentiranja svih žrtava širom svijeta te zagovaranja važnosti prikupljanja činjenica o okolnostima stradanja. Zahvaljujemo se svim sudionicima i sudionicama koji su svojim konstruktivnim promišljanjima pridonijeli uspjesima spomenutih konferencija, te Veleposlanstvu Republike Finske koje je omogućilo tisak publikacije.
More...
The Orthodox Church and the Christian tradition have always assumed a role of primary importance in Russian history and tradition. The origins of Christianity in Russia go back to 988 and coincide with the baptism of Prince Vladimir the Great. He had come to Constantinople, following which the evangelization of the Principality Kievan Rus’ started. The latter included the space currently occupied by the areas of Russia, the Ukraine and Belarus, considered the predecessor of the Russian Empire. Formed by Igor in 882, the Principality Kievan Rus’ is the first political form organised by the Oriental Slav tribes placed on those territories. This gave rise to the common orthodox faith and the Russian people’s sense of national belonging. Retracing the path of the Principality one can indeed observe that the Orthodox Christian Faith was immediately embraced by those populations. It also succeeded in asserting itself in the Eastern zones, where there was strong pagan influence. This barely digested the advent of the new creed and accompanied their evolution, acting as a stalwart for the Country’s national and cultural identity. Orthodoxy is even granted with Scripture, which is surely a culture’s fundamental principle. It was introduced via the spread of Christianity among the Slav tribes through the creation of the Cyrillic characters due to two great saints, Cyril and Methodius. It also constituted the prerequisite for the political and cultural development of the Principality of Kiev, leaving a heritage that would last even after its disintegration.
More...
In Srebrenica the crime of genocide was committed, and elsewhere in Bosnia and Herzegovina crimes against humanity and war crimes were also committed. This is the conclusion, which was drawn by the ICJ in the Bosnia and Herzegovina versus Serbia/Montenegro case. I, as a lawyer and as a person, share the criticism of the ICJ judgement in this case. The mass murders in Bosnia and Herzegovina of Muslims/Boshniacs went on for three years from the summer of 1992 until the Srebrenica massacre in the summer of 1995. Mass graves are still being discovered. It is no doubt that there were several ten thousands murdered in an organised way because they were Muslims/Boshniacs, in Srebrenica, in Prijedor, in Bijelina, Višegrad etc., with a clearly defined purpose (dolus specialis) to cleanse parts of Bosnia and Herzegovina of its Muslim population. Indeed, like "holocaust", which was also committed over several years, from 1939 to 1945 at different places, with the same purpose (dolus specialis) – to exterminate Jews from Germany and parts of Europe controlled by the Nazis. Surprisingly too many, the majority in the ICJ opted for a narrow interpretation of the Convention on Prevention and Punishment of Genocide drafted in special historic circumstances in the early years after 1945. There are thus good reasons to claim that the crime of genocide was not limited only to Srebrenica but occurred all over Bosnia and Herzegovina.
More...
Recent events in Bosnia and Herzegovina (BH) have once again reminded how fragile peace and stability remain in this country. Although the European Union (EU) has announced it would pursue a more active policy on Bosnia and Herzegovina after the formation of new state government, other events may prevent the realisation of that promise. The Ukraine conflict, the situation in the Middle East and North Africa, an alarming increase in the number of refugees from Africa and the fact that EU still has to devote much of its attention to Greece as one of its Member States – all these elements represent a real threat that the West Balkans will again be pushed down on the list of priorities of European politics.
More...
A comprehensive reform of the higher educational sector is underway in Kosovo. This is the first action of the government of this kind after independence and also first after the adoption of the law on higher education by UNMIK administration in May 2003. The universities are part of societies and regardless of their high level of autonomy and academic freedom changes are necessary. The intention of the new law is to set up a comprehensive system for quality assurance, licensing and accreditation procedures and methodology for stable financing of higher education for both, public and private sector. The reform process is focused on the public University of Prishtina and public University of Mitrovica (this university is operating as unofficial part of Serbian University system) and also to the private university sector.
More...
The first local election in Kosovo since the country proclaimed its independence on 17 February 2008 is scheduled for 15 November 2009. Voters in Kosovo will choose mayors and deputies for local assemblies who will run 33 municipalities for the next four years. 74 political parties and citizens’ movements are taking part in the ballot including independent lists and lists of ethnic minority communities. They comprise 35 Kosovo Albanian and 23 Serbian “political entities”. EU special representative in Kosovo Pieter Feith stated that after the election three new municipalities (Gračanica, Klokot and Ranilug) and the enlarged municipality of Novo Brdo would be established, which might further encourage the Serbian minority in their aspirations for decentralisation. According to the peace mediator Martti Ahtisaari’s plan Kosovo should have 38 municipalities. The election will not be held in the municipalities of North Mitrovica and Parteš, which should become new municipalities according to the plan. In the municipalities of Gračanica, Klokot and Ranilug the election process will be the same as in all other municipalities.
More...
Unlike the beginning of the election campaign when different signals were sent, the final part of the campaign has become r aggressive. The two main protagonists, Sali Berisha (Democratic Party - PD) and Edi Rama (Socialist Party - PS), reduced their duels to the level of personal insults. The tensions led to the assassination of a Democratic Party activist in a village near Kavaja, but the situation was soon put under control in order to avoid further clashes between the two political parties. Despite the political benefits of the assassination for the Democratic Party the reactions were reduced to the level of verbal conflicts which paved the way for potential political radicalisation. Severe verbal conflicts and accusations have marked all public meetings and television debates in recent days, diverting attention from the essential problems present in the Albanian society.
More...
After the list of candidates for deputies to the new Assembly of the Republic of Albania was published, the election race for the parliamentary elections scheduled for 28 June 2009 started. Political parties launched intensive campaigns by presenting their candidates. This does not exclude the possibility of various tensions, which is quite different from the situation at the last elections which took place four years ago. There will be 45 political parties competing at the parliamentary elections, of which 36 parties are united in four large coalitions. The largest of these four coalitions is ”Alliance for Changes‟ uniting as many as 17 parties and run by the Democratic Party (PD) led by Prime Minister Sali Berisha. The ”Unification for Changes‟ is the second coalition run by the Socialist Party (PS) and headed by Tirana’s Mayor Edi Rama, covering another four parties (G99, Social Democratic Party (PSD), Party for Social Democracy (PDS) and Party of the Greek Minority (PBDNJ)). The third coalition is called ”Socialist Alliance for Integration‟ run by the Socialist Movement for Integration (LSI) of the former Prime Minister Ilir Meta, and comprising also Petro Koci’s PSV91, the Green Party of Albania, the Movement for Human Rights and Liberties, the Immigration Party and the party called “new tolerance”. The fourth coalition called ”Poli i Lirisë‟ (Freedom Pole) is led by the Christian Democratic Party and unites also the Conservative Party, the Movement for National Development, the Party for Democratic Union, the “Way to Freedom” Party and the Party for Democratic Reforms.
More...