Театри на войната - сражения и историография: османски историци за участието на раята на Драгоман във войната между свещената лига и османската империя (1683-1699)

Author(s): Dzheni Ivanova / Language(s): English,Bulgarian Publication Year: 0

The study is based upon the representative ottoman historical narratives - the histories of Silahdar Mehmed Aga and Defterdar Mehmed Pasha - in search of typology of social behaviour of the Christian inhabitants of the Ottoman Balkan provinces during the war between the Holy League and the Ottoman Empire in the end of the 17th century . The Ottoman authors whose reports will be analyzed are part of the historiographic direction that presents the military and political events in the Ottoman Empire during the second half of the 17th century. At the same time the chroniclers involve information about the life in the provinces, as a reflection of the war upon the reaya, and its reactions. The purpose of this report is to present the Ottoman viewpoint in the light of Ottoman historiography, as concrete events, happened in the Ottoman rear during the successful advance of the Habsburg forces. From the presented examples, concerning in particular the reaya of Dragoman, will be outlined some conclusions, characterizing the behaviour of part of the non-Muslim population in the context of the specific political situation.

За съдбата на софийската църква "Св. Георги" - ротонда под османска власт

Author(s): Rositsa Grozdanova / Language(s): English,Bulgarian Publication Year: 0

The article traces the history of the oldest building still functioning in Sofia, the Rotunda in the centre of the ancient city, with a focus on its Ottoman period. Special attention is paid to the date of its conversion into a mosque around 1500, and to its fate in the late 17th century when, due to destruction, it was abandoned as a house of worship. A third focus of the article is the transformations of the neighbourhood around it through the centuries. The study is based on a variety of sources, some of which newly-discovered, in the collection of BOA-Istanbul and of the Oriental Department at the National Library in Sofia, and unpublished - single Ottoman documents, excerpts from kadi sicills, atik sikayet defters, tapu tahrir defters, others - well known and widely used, such as the travel accounts of Stephan Gerlach, Evliya Celebi, Viktor Grigorovich, K. Jirecek, as well as texts produced bu the Bulgarian community.

Църковно и просветно дело в град Разград през 40-те - 70-те години на XIX век

Author(s): Todorka Simeonova / Language(s): Bulgarian Publication Year: 0

The town Razgrad from today was established in the XV century on a early Thracian, Roman and Bulgarian settlement. During the Renaissance and the period from the middle of the XIX century Bulgarians in Razgrad created their own municipality and joined the struggle for church independence and establishing a new school. In 1860 was built the current church "St.Nikolai" and the authority of the Ecumenical Patriarchate was rejected. For the educational and spiritual development of the city worked many of the citizens from whom more notable were S. Petrov, D. Hranov, A. Tsanov, N. Georgieva and others.

Проект Веронаука 2006: како да се избегнат грешките од 2002-та

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Macedonian

Konzepte des Religionsunterrichtes in Europa

Author(s): Boris Kalbheim / Language(s): German

„Ich bin der Meinung, dass Religionsunterricht in unseren heutigen Zeiten eher wichtiger als weniger wichtig ist.“ Das sagte Frau Dr. Angela Merkel zu Anfang des Jahres bei einem Vortrag zum Thema „Verbundenheit in offener Gesellschaft: Pluralität und Identität – Herausforderung und Chancen“. Ein säkularer Staat bietet Religionsunterricht an, Religionsunterricht in einer Gesellschaft, die stolz ist auf Religionsfreiheit – ist das sinnvoll? Es gibt eine Reihe von Argumenten gegen Religionsunterricht: So wird behauptet, dass Religionsunterricht die Schulen spalte; ebenso wird behauptet, dass Religionsunterricht indoktrinierend sei und dass Religionsunterricht nicht wissenschaftlich gesichert sei. Ist Religionsunterricht gefährlich oder im besten Falle Zeitverschwendung? Bevor man diese Thesen diskutiert, lohnt sich ein Blick auf die tatsächliche Situation in den Schulen Europas: Die Frage, was unterrichtet werden soll, und wie die Schule angelegt ist, das wird schon seit Jahrzehnten reflektiert, und diese Überlegungen sind in die Konzeptionen des Religionsunterrichtes in Europa eingeflossen: Es gibt nicht den einen Religionsunterricht, vielmehr ist die Konzeption des Religionsunterrichtes abhängig von den gesellschaftlichen, demographischen und historischen Voraussetzungen in den einzelnen Ländern. Im Folgenden werde ich einen Überblick geben über die Organisation des Religionsunterrichtes in verschiedenen Ländern Europas. Die Auswahl dieser Länder hat folgende Gründe: Frankreich ist das Land mit der längsten säkularen Tradition. Das Konzept der Laïcité hat die französische Gesellschaft und die Schule seit rund 150 Jahren geprägt. Der Umgang mit Religion in der Schule hat sich in Frankreich in auffälliger Weise geändert, ohne das Konzept der Laïcité direkt aufzugeben. Belgien und die Niederlande haben eine längere gemeinsame Geschichte; seit der Trennung der Länder im Jahr 1830 sind sie jedoch sozial und schulpolitisch unterschiedliche Wege gegangen. Diese Unterschiede zeigen sich bis heute in der Stellung des Religionsunterrichtes. Großbritannien und Norwegen sind Länder, in denen eine Verbindung zwischen dem Staatsoberhaupt und einer Religionsgemeinschaft besteht: Die Kirche von England hat als Oberhaupt die Queen, die norwegische protestantische Volkskirche hat sich erst 2017 vom Staat getrennt. Tschechien ist ein Land mit einer eigenen Geschichte der Religion und des Verhältnisses zur Religion; durch politische und gesellschaftliche Prozesse ist Tschechien heute ein Land mit einem besonders hohen Anteil an Konfessionslosen. Deutschland ist das Mutterland der Reformation, seit der Zeit waren zwei Konfessionen von Bedeutung. Nach dem Zweiten Weltkrieg waren diese Kirchen sehr am Aufbau der Bundesrepublik Deutschland beteiligt und halfen diesem Neuen Staat zu Stabilität und Zusammenhalt. Auch der Religionsunterricht ein dabei ein wichtiges Element. Mit dieser Auswahl an werden unterschiedliche Traditionen und demographische Verhältnisse in Europa abgebildet, daran lässt sich erkennen, wie die Konzeption des Religionsunterrichtes von diesen Voraussetzungen abhängt.

Religijski simboli u sudovima u Republici Srbiji

Author(s): Dragić Radovanović,Miloš B. Stanić / Language(s): Serbian

Deluje da potrebe za nešto dužim zaključkom u ovoj temi nema. Pozitivno pravo u Republici Srbiji je jasno. Religijskim simbolima nije mesto u sudovima, jer oni ne oličavaju sekularnu državu. Naglasili bismo i da nam nije poznato da se u praksi desio pred srpskim sudovima nekakav slučaj u kojem je sporno pitanje bilo isticanje verskih simbola u sudovima. Zapravo,kada govorimo o ovoj temi, može se reći da Srbija sa svojim rešenjima, ali i praksom gde nijepoznat niti jedan primer o postavljenom pitanju upotrebe verskih simbola u samoj sudnici ili usudskom postupku, može predstavljati uzor ostalim državama. Možemo da zaključimo da je u Srbiji dosledno izvedeno načelo o svetovnoj državi.

Vjerska obilježja u pravosuđu Bosne i Hercegovine – pro et contra

Author(s): Demirel Delić / Language(s): Bosnian

Normativni osnov Zaključka VSTV-a koji je izazvao burne reakcije je nesporan. VSTV nije prekoračio svoja ovlaštenja donošenjem Zaključka, suštinski se radi o interpretaciji važećih pravnih propisa u pravnom poretku. Ipak, sam smisao pravnih standarda je diskutabilan! Naime, ESLJP i normativni propisi Bosne i Hercegovine nisu uniformni. Sam ESLJP nema konzistentnu praksu koja nudi egzaktne odgovore na sporna pitanja uspostave standarda sekularne države. Smisao sekularne države jeste da vjera i država djeluju odvojeno. Prisustvo vjere u javnoj sferi nije aspolutno zabranjeno. Međutim, koncepcija sekularne države treba da bude prilagođena konkretnom društvu. Postavlja se pitanje interesa promocije vjere u javnoj sferi društva koje je prije dvije decenije krvavim sukobom rješavalo, između ostalog, i pitanje vjere. Krhka, ispunjena tenzijama Bosna i Hercegovina, treba maksimalno uvažavati princip harmonije, pluralizma i neutralnosti. Isticanjem vjerskih obilježja nosioci pravosudnih i javnih funkcija rizikuju sasvim opravdanu zebnju korisnika njihovih funkcija. Vjerska obilježja (nedvosmisleno) ukazuju na oficijelnu vezu institucija javne vlasti sa jednom religijskom skupinom i, eventulno jednim narodom, u društvu koje je pluralno. Sfera koja bi trebala da bude barjaktar slobode, neutralnosti, nepristrasnosti u post-konfliktnom društvu, u društvu u kojem vjerske zajednice nemaju častan historijat djelovanja proteklih decenija, biva patronizirana sve intenzivnijim religijskim uticajem. O uzroku se ne vodi polemika, a to je indikativno za odvojenost države od vjere. Pozivanje na tradiciju dozvoljenog nošenja vjerskih obilježja u javnoj sferi, za pravnike nema relevantan značaj. Tradicija ne podrazumijeva zabranu preispitavanja uvriježenih rituala i predstava. Ipak, Zaključak VSTV-a koji se odnosi na stranke i tužilaštvo, nema uporište u pozitivnim normama BiH! Ukoliko se za tužioce može pronaći analogan razlog legitimnost za uvođenje zabrane isticanja vjerskih obilježja, postavlja se pitanje koji je legitimni razlog, bez prethodno provedene javne debate, za zabranu nošenja vjerskih obilježja strankama, a bez pravnog osnova u nacionalnim normama?!

Religijski simboli i obilježja u javnom prostoru – ka inkluzivnom pristupu

Author(s): Dževad Hodžić / Language(s): Bosnian

Mnogo toga je došlo do izraza u osvrtima, analizama i reakcijama, u ukupnoj debati u bosanskohercegovačkoj javnosti, a u povodu Zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u sudskim institucijama. Neki sudionici u toj debati zauzimali su stavove o spomenutom Zaključku VSTV-a, a da uopće nisu bili obavješteni o njegovom sadržaju. Drugi su sudjelovali u raspravi gubeći iz vida činjenicu da je VSTV svojim Zaključkom zapravo zahtijevao od rukovodilaca sudskih institucija i organa primjenu već postojećih odredbi zakona o sudovima kojima se sudijama i službenicima suda zabranjuje ispoljavanje bilo kakve vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti za vrijeme obavljanja službene dužnosti. U cjelini uzev, u javnoj debati o Zaključku VSTV-a BiH preovladava percepcija sadržaja tog zaključka koja kao njegov cilj vidi prvenstveno i gotovo isključivo zabranu ženama muslimankama koje nose maramu da obavljaju sudske i druge funkcije u bosanskohercegovačkim sudovima. I, iako takva percepcija nije formalno osnovana u samom tekstu Zaključka VSTV-a ona nije niti slučajna niti bezrazložna. Također je važno uočiti da se u reakcijama većine „pogođenih“ spomenutim zaključkom VSTV-a iznosi bojazan o opasnoj mogućnosti proširenja ograničavanja, odnosno diskriminiranja pokrivenih žena i u drugim područjima javnog djelovanja. Zanimljivo je također primjetiti i to da su se na jednoj strani, među onima koji podržavaju pravo žena na maramu u javnom prostoru kao njihovo ljudsko i vjersko pravo našle i neke nevjerske nevladine organizacije, dok je, na drugoj strani, bilo i onih u čijim je istupima do izraza dolazio govor mržnje. Neki stavovi i reakcije na Zaključak VSTV-a pokazuju nerazumijevanje složenih procedura koje pretpostavljaju entitetski i nacionalni, odnosno etnički politički konsenzus predviđen za donošenje odluka u ustavnopravnoj arhitekturi BiH kao i nerazumijevanje složenosti multietničke i multireligijske stvarnosti bh-društva u cjelini. Nije nevažno ni to da se u nekim elementima kampanje koja se vodila ili još uvijek vodi za pravo žena da mogu obavljati sudske funkcije s maramom kao i u nekim elementima kampanje protiv VSTV-a ide na ruku onima u BiH, ali i u zapadnoevropskoj političkoj javnosti koji iz različitih razloga i sa različitih polazišta sumnjiče muslimane u pogledu njihovog opredjeljenja za sekularnu i građansku Bosnu i Hercegovinu. U dosadašnjoj debati o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudskim i drugim državnim institucijama izneseni su i neki referentni pogledi koji se temelje na uvidima u međunarodne konvencije o ljudskim pravima, presude evropskih sudova, različite evropske modele sekularnosti kao i u američku praksu u pogledu prava na odijevanje u skladu s vjerskim uvjerenjima u sudskim institucijama. Pa ipak, u cjelokupnom dosadašnjem toku, sadržaju i karakteru rasprave o religijskim simbolima i vjerskim obilježjima u sudovima i drugim državnim organima i institucijama, pokazalo se, kako ja vidim, da temeljni izazov o kojem je potrebno voditi društveni dijalog na svim razinama predstavlja pitanje: kako nam se valja nositi s našim različitostima, posebo onim vjerskim, svugdje u društvu, a posebno u javnom prostoru?

Manifestacija vjerskih uvjerenja u pravosuđu: legitimno ograničenje ili diskriminacija?

Author(s): Sevima Sali-Terzić / Language(s): Bosnian

Iz svega slijedi da ni Zakonom o sudovima u FBiH, ali ni drugim propisima kojima se ograničava manifestovanje vjere ili uvjerenja za vrijeme obavljanja javne službe u pravosudnim institucijama, nije uvedena bilo kakva opća zabrana ispoljavanja vjere ili uvjerenja, pa tako ni zabrana hidžaba. Naročito, sporni zaključak VSTV-a ne predstavlja akt kojim se bilo šta zabranjuje u odnosu na sudije, tužioce i druge zaposlene u pravosuđu, jer je njime samo ukazano na ograničenja koja su propisana u relevantnim zakonima i etičkim kodeksima. Zato su navodi o tome da se propisima ili zaključkom VSTV-a zadire u pravo svih muslimanki koje nose hidžab da javno ispoljavaju svoja vjerska uvjerenja neosnovani i netačni, kao i navodi o tome da im se onemogućava bilo kakav rad u javnim službama. Kako je upravo pokazano, relevantnim zakonima i kodeksima koji se odnose na državne službenike na svim nivoima, jedino ograničenje se odnosi na javno ispoljavanje političkih uvjerenja za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Iz tog razloga su i stavovi o tome da svakome ko javno ispoljava vjersko uvjerenje treba ograničiti rad u bilo kojoj javnoj službi neutemeljeni u propisima, jer nadležni zakonodavci su to pitanje, poštujući zahtjeve pluralizma i demokratije, već uredili na određeni način. Naravno, zahtjev za potpunim onemogućavanjem učešća u javnoj službi onima koji otvoreno i jasno manifestuju svoju vjeru ili uvjerenje se može postavljati, ali kao ideja koju oni koji je zastupaju mogu promovirati u političkoj areni i kroz političke programe, dakle u demokratskoj političkoj utakmici. S druge strane, proglašavanjem od strane crkava i vjrerskih zajednica određenog načina oblačenja ili ponašanja vjerskom obavezom ili vjerskom zabranom, ne stvara nikakvu obavezu u sekularnoj, demokratskoj državi ni za javnu vlast niti za građane, pa čak ni za vjernike koji takvo tumačenje vjere ne prihvate. Ponašanje u skladu s tim obavezama i zabranama ostaje isključivo u sferi ličnih odluka onih koji se poistvojećuju s određenom vjerom ili uvjerenjem i nepovinovanje takvoj obavezi ne može biti sankcionirano u pravnom sistemu. Također, stav crkve ili vjerske zajednice o tome šta je vjerska obaveza unutar određene vjere ne može biti relevantan argument za tvrdnje o kršenju prava na slobodu manifestovanja vjere ili za postojanje diskriminacije u smislu Ustava BiH i Evropske konvencije. Naime, Bosna i Hercegovina je sekularna država u kojoj se Ustavom BiH garantuje najviši nivo zaštićenih ljudskih prava. To je također država u kojoj žive ljudi različitih svjetonazora, vjera i uvjerenja, a javna vlast svakome od njih mora na isti način osigurati pravo da to njegovo/njeno uvjerenje bude poštovano na jednak način u skladu sa principima sekularnosti, pluralizma i demokratije, javna vlast ima obavezu, prema Evropskoj konvenciji, Zakonu o slobodi vjere i međunarodnim standardima ljudskih prava, osigurati autonomiju crkava i vjerskih zajednica i postupati kao „neutralni i nepristrasni organizator upražnjavanja različitih religija, vjera i uvjerenja“, što joj daje ovlaštenje da pravo na manifestovanje vjere ograniči na propisani način. U odlučivanju koje će mjere preduzeti, država uživa određeno polje „slobodne procjene“ koje nije neograničeno i koje je u uređivanju djelovanja i rada javnih službenika, a naročito sudija i tužilaca šire, ali u svakoj državi članici Vijeća Evrope potpada pod nadzor Evropskog suda za ljudska prava. Svakako, država mora voditi računa o tome i da niko ne bude diskriminiran zbog svoje vjere ili uvjerenja ili njenog ispoljavanja, što opet znači da za različit tretman osoba koje javno ispoljavaju svoju vjeru i uvjerenje, javna vlast mora imati legitiman cilj i razumno i objektivno opravdanje u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, što u konkretnom slučaju svakako postoji.

Religijske zajednice i princip sekularnosti – afirmacija ili negacija vjere? Jesu li vjerska prava i ljudska prava?

Author(s): Drago Bojić / Language(s): Bosnian

Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) o zabrani isticanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama BiH izazvala je i izaziva različite reakcije i interpretacije. Ona je u bosanskohercegovačkoj javnosti shvaćena prvenstveno kao zabrana nošenja hidžaba, što je za veliki dio muslimanske populacije neprihvatljivo jer se nošenje hidžaba shvaća kao vjerska obaveza, a neprihvatljiva je i za dio civilnog sektora jer u tome vide povredu temeljnih ljudskih prava, u ovom konkretnom slučaju prava žene. Zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama slične reakcije izaziva i u zapadnoeuropskim zemljama i pokazuje da o značenju, ulozi i mjestu hidžaba ne postoji konsenzus ni unutar islamskih zajednica ni između tih zajednica i sekularne države. U specijalnom broju njemačkog mjesečnog časopisa za društvo i kulturu (Herder Korrespondenz) posvećenom temi suvremenog islama u Njemačkoj i u islamskim zemljama, između ostalog se govori i o značenju i ulozi i mjestu hidžaba u islamu. Dok je za jedne neprihvatljiva zabrana nošenja hidžaba u javnim institucijama jer se „hidžab ne može svesti na simbol“, jer je on „božanska zapovijed“ i jer bi „zabrana značila prisilno povlačenje žena koje ga nose iz javnog društvenog života“, za druge je „relikt prošlosti i arhaičnih društava“, nije vjerska obaveza već „sredstvo koje se zloupotrebljava u patrijarhalnim društvima za podčinjavanje žena“ . Uglavnom ova dva suprotstavljena stava karakteriziraju i rasprave o hidžabu u Bosni i Hercegovini. Ova odluka VSTV-a i reakcije koje su potom uslijedile pokazale su koliko je osjetljivo područje ljudskih i „vjerskih“ prava, kako o tome, unatoč i međunarodnim konvencijama i aktima, u pojedinačnim slučajevima ne postoji konsenzus između sekularne države i vjerskih zajednica ali ni unutar jedne te iste vjerske zajednice. Rasprave o odluci VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih simbola u pravosudnim institucijama prilika su da se progovori i o drugim temama i problemima koji se tiču odnosa sekularne države i vjerskih zajednica, da se iznova otvore i one teme koje se smatraju završenima, počevši pritom od Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini koji privilegira takozvane „tradicionalne“ Crkve i vjerske zajednice, zanemarujući prava manjinskih vjerskih zajednica i njihovih pripadnika, da spomenemo bar jedan „problem“ koji proizlazi iz tog zakona. Prilika je to da se progovori i o disharmoniji i napetostima ljudskih i vjerskih prava, teoloških principa i učenja određenih vjerskih zajednica i njihovih institucionalnih društveno-političkih interesa.

Za ili protiv vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama u BiH

Author(s): Emir Kovačević / Language(s): Bosnian

Rekao bih da kod nas u BiH još uvijek postoji pogrešna percepcija da je „vjera privatna stvar“ i da bi predstavljalo narušavanje principa sekularne države kada bi se dozvolila vjerska obilježja predstavnicima državnih institucija. To jednostavno nije tačno. Pod principom sekularne države se podrazumijeva da država i njene institucije u svom postupanju moraju biti neutralne i tretirati sve građane na ravnopravan način i da država ne smije promovisati ni jedan vjerski ili drugi svjetonazor. Vjera (njeni simboli i obilježja) ima svoje legitimno pravo prisustva u javnoj sferi i kada bi BiH dozvolila nošenje ličnih vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, to bi samo značilo da BiH poštuje individualna prava njenih građana. Nema sumnje da ovdje imamo sukob dva legitimna interesa. Prvi interes je zaštita nepristrasnosti i objektivnosti pravosudnih institucija o čemu vodi brigu VSTV, a drugi legitimni interes je svakako zahtjev radnika u pravosudnim institucijama i građana za poštivanje prava na slobodu vjere ili uverenja koje je garantovano Ustavom BiH i čl. 9 Evropske konvencije. Oba interesa su sasvim legitimna, opravdana i na zakonu utemeljena, međutim, ne isključuju jedan drugog uvijek i u svim situacijama. Iz tog razloga je potrebno kroz dijalog naći kompromisno rješenje. Ako se vratimo na čl. 13 Zakona o sudovima u FBiH on bi se mogao primijeniti na način da se „zabranjuje ispoljavanje vjerske pripadnosti“ u predmetima i situacijama kada postoji osnovana sumnja da vjersko obilježje utiče na nepristrasnost, objektivnost i profesionalnost pravosudne institucije. Na taj način bi zadovoljili interes VSTV-a da štiti nepristrasnost i objektivnost pravosudnih institucija, ali bi zaštitili i pravo na slobodu vjere. Radnici u pravosudnim institucijama bi u pravilu mogli nositi nenametljiva lična vjerska obilježja (uobičajena praksa u BiH), a u određenim predmetima ili situacijama gdje postoji osnovana sumnja da vjersko obilježje utiče na nepristrasnost, bili bi izuzeti (npr. u predmetima za izazivanje vjerske mržnje, netrpeljivosti i dr.). VSTV je imao mogućnost da čl. 13 Zakona o sudovima dodatno precizira i pojasni u svojim unutrašnjim aktima ili etičkim kodeksima za tužioce i sudije tako da se uvaže oba legitimna interesa. Međutim, nisam primijetio nikakvo nastojanje VSTV-a u tom pravcu. Druga mogućnost je da Parlament FBiH izvrši dopunu čl. 13 Zakona o sudovima, kako sam gore predstavio. Da li će i u kojoj mjeri BiH dozvoliti ispoljavanje ličnih vjerskih obilježja zavisi najviše od njenih građana i njihovih legitimnih predstavnika u zakonodavnim tijelima. Problemi u demokratskim zemljama se rješavaju putem dijaloga i kompromisa. Nadam se da ćemo imati dovoljno tolerancije i strpljenja, kako bismo kroz argumentovanu raspravu pronašli najbolja rješenja za BiH uvažavajući interese pravosudnih institucija ali i slobode građana.

Pravosuđe i vjerska obilježja: izazov i perspektive

Author(s): Branko Perić / Language(s): Bosnian

The author analyzes the conclusion of an independent regulator of the Judicial System in Bosnia and Herzegovina prohibiting the display of religious symbols for judicial function holders and employees of judicial institutions, referring to the national and international regulatory framework as well as the judicial practice of European Court of Human Rights and national courts. Pointing to the controversy of the conclusion and lack of regulation, the author proposes that the limitations concerning the use of religious symbols be extended to the prosecutorial part of the judicial system, but leaves the possibility that a part of the administrative staff, which has no direct link with the courtroom, be exempted from the prohibition by the courts as well as a part of staff in the prosecutor's offices, which does not participate in the exercise of prosecutorial powers. In terms of manifestation of religious feelings during working hours, the author proposes that a ban be imposed, by law, for all employees in the Judicial System as to ensure that judicial institution function is unhindered and religiously neutral.

Vjerska obilježja u sudovima, da ili ne?

Author(s): Andrej Abramović / Language(s): Croatian

Roy S. Moore iz države Alabama (SAD), postao je okružni sudac 1992. godine. Odlučio je da zasjedanja suda počinje s molitvom, a na zid sudnice je pričvrstio drvenu ploču s izrezbarenih deset božjih zapovijedi „da popuni prazan zid“. Na inicijativu ACLU (American civil liberties union) državni sud je zabranio najprije molitvu u sudnici, a zatim naredio i uklanjanje duboreza. Godine 2001. sudac Moore se natjecao za Vrhovni sud Alabame i bio izabran. Nakon 6 mjeseci u zgradu suda je krišom noću unio granitni spomenik težak 2,5 tone (!?) na kojem je uklesan – naravno, Dekalog. Ponovno je sud naredio uklanjanje spomenika, ponovno Moore nije htio pokoriti se presudi, pa je naređeno njezino izvršenje. Zbog takvog ponašanja Moore je 2004. razriješen sudačke dužnosti. Nakon što se u međuvremenu dvaput neuspješno natjecao za mjesto guvernera Alabame, 2012. je ponovno izabran za suca Vrhovnog suda te savezne države. Poznat je pod nadimkom „ajatolah Alabame“. Iz priče o sucu Mooreu može se razabrati da je pitanje dopuštenosti i dopustivosti vjerskih obilježja u sudovima – aktualno pitanje, i to ne samo domaćeg i regionalnog, već i univerzalnog značaja. Ovaj rad ima ambiciju da na pitanje iz naslova pokuša dati argumentirani odgovor, ili da ga, barem, razmotri s različitih aspekata. Ako pokušamo zamisliti mjesta gdje bi bilo moguće naći vjerske simbole u sudovima ili drugim pravosudnim institucijama, možemo ustanoviti sljedeće: vjerska obilježja mogla bi biti a) postavljena negdje u zgradi suda ili sudnici, b) mogu biti dio opreme ili odjeće suca ili sudskih službenika, c) mogu biti dio opreme ili odjeće punomoćnika stranaka ili državnih odvjetnika, odnosno d) mogu biti dio odjeće stranaka. Razmotrit ću u nastavku svaku od nabrojanih mogućnosti, kako prema predviđenom zakonskom okviru, tako i s nekih drugih aspekata. Napominje se, radi boljeg razumijevanja navoda i citata, da su oni uzimani iz spisa triju abrahamskih religija, budući da one imaju najveći broj vjernika na ovom području, te budući da su potpisanom autoru koliko - toliko poznate, za razliku od ostalih.

Implikacije zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH o zabrani isticanja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama

Author(s): Jasmin Muratagić / Language(s): Bosnian

Analiza pokazuje da, u pogledu sudova i nosilaca sudijske funkcije, te službenika u sudskim organima, zaključak VSTV-a BiH dosljedno slijedi važeći normativni (sekularni) okvir FBiH/BiH. Prema osnovnom principu sekularne države – principu neutralnosti – zgrade i prostorije sudova moraju biti pošteđene od isticanja vjere i vjerskih simbola, te na jednak način, i na simboličkoj razini, jednako pripadati svim građanima BiH. U protivnom, nepoštivanje obaveze vizualne neutralnosti sekularne BiH može biti dovesti do, ne samo povrede prava stranaka na pravično suđenje, nego i (dodatno) destabilizirati sudski, odnosno cjelokupni pravni sistem u BiH. Prema važećem normativnom okviru jednako važi i za nosioce sudijske funkcije. Zasebno ostaje pitanje da li je važeća mjera sekularnosti opravdana u pogledu službenika u sudskim organima? Posebice u pogledu onih službenika koji nemaju kontakta sa strankama, a koji žele da konzumiraju pravo na slobodu vjere/uvjerenja, čime se ni na koji način ne bi narušavalo načelo neutralnosti i nepristrasnosti sudstva, odnosno pravo stranaka na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP-a. U pogledu tužilačkih organa i tužilaca moglo bi se istaći da važe jednaki principi kao i za sudove. S obzirom da referentni propisi koji se odnose na tužilačke organe i tužioce pitanja isticanja vjere i vjerskih ubjeđenja ostavljaju nedorečena, zaključak VSTV-a BiH se oslanja na Kodeks tužilačke etike i slijedi mjeru sekularnosti uspostavljenu u tački 4.4. U poglavlju 4.2. pokazano je da, u kontekstu normativne kvalitete, Kodeks tužilačke etike udovoljava uslovima afirmisanim kroz praksu ESLJP-a da ograničenje manifestacije vjerskih sloboda mora biti u „skladu sa zakonom“. Međutim, u pogledu uposlenika (službenika) u tužilačkim organima, indikativno je da je VSTV BiH zaključkom prekršilo načelo zakonitosti u materijalnom smislu. Imajući u vidu društveni značaj tužilačkih organa, a s obzirom na postojeće praznine u referentnim propisima (zakonima o tužilaštvima u BiH), zakonodavna vlast morala bi u što skorijem roku zakonskim izmjenama riješiti pitanje (de)sekularizacije ovih institucija, jednako na cijeloj teritoriji BiH. Tako bi se spriječile moguće zloupotrebe ovlaštenja i dosljedno uspostavio normativni okvir mjere sekularnosti u tužilačkim organima u BiH. U pogledu stranka, prema normativnom okviru FBiH (čl. 13 st. 3 Zakona o sudovima u FBiH) pokazano je da VSTV BiH nije imalo normativno uporište da dozvoli nosiocima pravosudnih funkcija pažljivo ispitivanje i eventualno ograničenje manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranka kao korisnika sudskog servisa. U tom kontekstu, jedan od nedostataka jeste činjenica da Zakon o sudu BiH, Zakon o sudovima RS i Zakon o sudovima BD ne propisuju (uopšte) dozvoljene granice ispoljavanja vjere u sudnici. S druge strane, jezička formulacija člana 13 Zakona o sudovima FBiH navodi na zaključak da stranke pred sudom uživaju neograničeno pravo na ispoljavanje vjerskih ubjeđenja u sudskom postupku, što je u suprotnosti sa sadržajem člana 9 st. 2 EKLJP! Imajući u vidu neodređenost pojma vjersko obilježje, ovakvim normativnim propustima ostavlja se širok prostor mogućim arbitrarnim i diskriminatornim postupanjima, te (ne)opravdanim ograničenjima manifestacije vjere i vjerskih ubjeđenja stranaka u postupku, što u konačnici može ugroziti njihovo ustavno jamstvo na uživanje punog opsega prava na pravično suđenje, odnosno, s druge strane, pravo na rad (advokati).

Zakonsko uređivanje pravnog položaja crkava i verskih zajednica u Republici Srbiji: od osporavanja do unapređivanja

Author(s): Vladimir Đurić / Language(s): Serbian

This article is prepared as a contribution to comprehensive review of the legal framework for the status of churches and religious communities in Serbia. The author analyzes the main legal provisions, as well as challenges and dilemmas regarding the constitutionality of the Law on churches and Religious Communities, with particular reference to the decision of the Constitutional Court on the constitutionality of that Act. Although the author concludes that the statutory provisions are fully in accordance with the Constitution, he proposes a few measures to improve the legislative framework.

Sekularnost, sekularizam, religija?

Author(s): Sulejman Bosto / Language(s): Bosnian

Ne samo u ekskluzivnim znanstvenim krugovima društvenih humanističkih ili duhovnih znanosti nego i u javnim debatama (na kapitalu kako kulturno-političke baštine prosvjetiteljstva: na konceptu javnog i demokratskog oblikovanja političke volje, političkog pluralizma, sekularnog državno-pravnog ustrojstva, liberalnih tržišno-ekonomskih normi, emancipacijskom političkom konceptu autonomije slobodnog građanina, svjetonazornom i kulturnom pluralizmu modernih društava, – tako i uz potporu rapidne globalne ekstenzije tehničko-medijske „komunikacijske“ mreže) – u fokus kritičke dijagnoze epohe ili „duhovne situacije vremena“ ulaze i glasovi o krizi moderne, o navodnom kraju moderne, o nedovršenom projektu moderne, o pitanju „druge moderne“ (Ulrich Beck), o samokritici moderne, o „fundamentalizmu moderne“ (Helmuth Dubiel), o neispunjenim obećanjima i/ili teškoćama modernog projekta prosvjetiteljstva, etc. U vokabular ili u šlagvorte te kritičke dijagnostike spadaju i formulacije o „novoj nepreglednosti“ svijeta i modernih društava ili o njihovoj kompleksnosti, o „postnacionalnim“, „posthistorijskim“ konstelacijama, o „postsekularnim društvima“, o „posthistoriji“ o „postliberalnom karakteru društva“ itd.

Sekularizacijska debata i Bosna i Hercegovina: Agenda za istraživanje

Author(s): Dino Abazović / Language(s): Bosnian

In this paper the short overview of the secularisation debate in sociology has been discussed from the early period (religion and modernisation), over the main arguments of the postsecularist (rational choice theory and religion) till the (neo-)secularist approach in understanding secularisation processes (secularisation as descriptive and not normative hypothesis). Further on, Phillip S. Gorski approach of “historicising the secularisation debate” has been applied on the case of Bosnia and Herzegovina in order to propose the possible agenda for the future research. Finally, an issue of political and/or religious identities has been discussed as one of the possible approach in problematising the secularisation processes in Bosnia and Herzegovina, but in modern world as well.

Vjerske slobode u praksi Ustavnog suda BiH – konkretizacija modela sekularnog uređenja Bosne i Hercegovine

Author(s): Jasmin Muratagić / Language(s): Bosnian

Uvid u pravni okvir vjerskih sloboda u BiH i analiza odluka Ustavnog suda BiH, ukazuje da je BiH, u smislu karaktera pravnih propisa i praktičnog postupanja, sekularna država. Pravnim okvirom je uspostavljen model institucionalnog i funkcionalnog odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje u pitanjima od zajedničkog interesa. Država je odvojena od vjere u smislu da „niti jedna vjera ne može imati privilegovani status državne“, ali i u smislu da „pojedincima garantuje slobodu izbora vjere, a vjerskim zajednicama samostalnost u organiziranju, upravljanju i djelovanju.“ U skladu sa pretpostavkama člana 9 stav 2 EKLJP, BiH može ograničiti oblik i opseg ispoljavanja pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda. U skladu sa ustavnim i zakonskim propisima princip zabrane diskriminacije djeluje kao jedan od osnovnih postulata regulisanja odnosa države i vjere, te pravnih garancija uživanja vjerskih sloboda. Iz prikazane prakse Ustavnog suda BiH vidi se da u svakoj pojedinačnoj odluci Ustavni sud slijedi pozitivni pravni okvir. Zavisno od konkretnog predmeta, stavovi Ustavnog suda BiH, čvrsto stojeći na principima sekularnosti, teže modelu odvojenosti ili modelu saradnje. Odlukom U 5/98 potvrđena je osnovna karakteristika sekularnosti BiH - „odvojenost uz saradnju“. Međutim, važno je uočiti da je zaključak predmetnog pitanja ove odluke, formalno potvrđen tek sa donošenjem Zakona o slobodi vjere BiH. Odlukama U 19/14, U 62/01 i AP 286/06 zadovoljeni su principi sekularnosti da BiH garantuje uživanje pojedinačnih i kolektivnih vjerskih sloboda, ali i to da javne vlasti mogu, štiteći osnovne vrijednosti demokratskog društva, ograničiti njihovo ispoljavanje u skladu sa principom konkordancije. Zaključak odluke U 4/04 dodatno osnažuje model sekularnog uređenja BiH jer utvrđuje da u svim odnosima javne vlasti moraju djelovati u skladu sa načelom zabrane diskriminacije kako bi uspostavile religijsku hramoniju i međureligijsku toleranciju. Uzimajući u obzir historijski značaj vjere na tlu BiH, te aktivnu ulogu crkava i vjerskih zajednica u svakodnevnom društvenom i političkom životu, mišljenja sam da važeći model odvajanja države i vjere uz mogućnost saradnje odgovara BiH, ako čak nije i nužan. Ipak, otvorena pitanja odnosa između države i crkava i vjerskih zajednica koja čekaju na regulaciju, mogla bi prouzrokovati izmjene pozitivnog pravnog okvira. Afirmiracija drukčijeg shvatanja vjerskih sloboda mogla bi dovesti i do drukčijeg shvatanja standarda i principa pozitivnog modela sekularnog uređenja BiH. Pri tome je nužno da javne vlasti zauzmu i zadrže nepristrasnu poziciju koja u svakom odnosu sa „vjerskim faktorom“ ne smije rezultirati diskriminacijom i narušavanjem državne neutralnosti.

Teološko pitanje

Author(s): Vladimir Gligorov / Language(s): Serbian

Cele nedelje tropske vrućine, pa o čemu drugom nego o teologiji. Da bismo razumeli virus i kako se širi, zašto ugrožava zdravlje i, konačno, kako da se zaštitimo od njega – pitamo, da tako kažem, prirodu. Naučni metod je uglavnom to – postupak kojim se od prirode dobijaju odgovori koji objašnjavaju, pa možemo da uskladimo svoje ponašanje sa zakonima prirode, ako smem tako da kažem.

Образно-символни представи от ареопагитските трактати в художествените модели на търновската средновековна живопис

Author(s): Lyubomira Stefanova / Language(s): English,Bulgarian Publication Year: 0

Common trends of Balkan painting as basic cultural locus of old Byzantine culture influenced Medieval iconographic models of wall-painting heritage of Christian temples in Tarnovo and its region dating from XV – XVIII century. Iconography was developed and enriched by symbolic images and interpretations of motives and events fundamental in Christian philosophy, Bible and hymnography. Artistic tradition of Christianity, strongly apparent in theocentric compositions of church vaults of that period revealed the ideas of Protoimage of God and its realization in cognizable world.