We kindly inform you that, as long as the subject affiliation of our 300.000+ articles is in progress, you might get unsufficient or no results on your third level or second level search. In this case, please broaden your search criteria.

Projection of the Constitution of Bosnia and Herzegovina

Author(s): Edin Šarčević / Language(s): English

(English edition) At the request of the Nasa stranka, within the frame of activities of the Public Law centre (further in text CJP), I have written the Projection of a new constitutional model for Bosnia and Herzegovina. The Projection is included in this document. The constitutional solutions have been presented as a set of principles which are yet to be concretised. The model was developed in a form of thirteen theses. Actual solutions are presented from the thesis No. 6, while the first five theses define terminological and legal standards.

More...

Aktuelni prijedlog izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian

Prije donošenja konačnog suda o predloženim izmjenama, ne smije se previdjeti na nekoliko dodatnih činjenica koje dovode u pitanje održavanje ili legitimitet izbora 2014. Dakle, relevantna je na prvom mjestu gore navedena Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koja nedvosmisleno dovodi u pitanje održavanje izbora. Zatim je nezaobilazna Odluka Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić/Finci), koji je 22. decembra 2009. presudio da određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine krše Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Krši se član 14 (zabrana diskriminacije), član 3 Protokola 1 (pravo na slobodne izbore), te član 1 Protokola 12 (opšta zabrana diskriminacije). Komesar Evropske unije za proširenje Štefan Füle je izjavio tokom posjete Sarajevu, 11. aprila 2013. da Evropska unija i Vijeće Evrope neće priznati izbore 2014. ako se ne izvrši navedena presuda Evropskog suda za ljudska prava. Konačno, situacija u Gradu Mostaru je na isti način bitna. Ustavni Sud Bosne i Hercegovine je ukinuo nekoliko članova Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine i Statuta grada Mostara o održavanju izbora u gradu, jer Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije u zakonski postavljenom roku izmijenila neustavne odredbe zakona vezano za način biranja vijećnika u Gradu Mostaru. Sjetimo se i situacije sa lokalnim izborima u Srebrenici prošle godine. Kao što se vidi, mnogobrojni su problemi sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. Predlagači, ali mora se priznati, i ostale parlamentarne stranke, umjesto da se bave ključnim pitanjima za izbore u Bosni i Hercegovini, izvršenjem gore navedenih odluka poboljšanjem Izbornog zakona, tehnike izbora, itd. očito pokušavaju staviti izborni proces pod potpunu kontrolu političkih stranaka, mada je i trenutna situacija takva da političke stranke manje-više vode ovaj proces. Poslije Ustava, kao najvažnijeg pravno-političkog akta, Izborni zakon je svakako najvažniji zakon kada je u pitanju društvo u cijelini. Zato izmjene Izbornog zakona zahtjevaju intenzivne konsultacije sa svim učesnicima u procesu. Mnogo je pitanja koja su aktuelna, sem gore navedenih sudskih odluka: treba razgovarati o preporukama koje je Centralna izborna komisija dala o ozborima 2010, izbornim jedinicama, listama, izgledu glasačkih listića, registraciji birača, kampanjama i njihovom finansiranju, promatranju izbora, žalbama i tužbama, međunarodnim standardima, procedurama brojanja glasova i utvrđivanja rezultata, ulozi stranaka i nevladinih organizacija itd. Sve su to pitanja koja zaslužuju pažnju. Bilo bi dobro osigurati i učešće stručnjaka iz Venecijanske komisije i ODIHR-a na takvim raspravama; i što je najbitnije u razgovorima se ne smije zaobilaziti Parlament Bosne i Hercegovine. Jer postoji tendencija da se Parlament Bosne i Hercegovine marginalizira u ovom procesu. U proteklim godinama, proces donošenja odluka se odvijao, umjesto na parlamentarnim debatama i javnim raspravama, iza zatvorenih vrata, bez onih koji su uključeni u upravljanje izborima, stručnjaka ili javnosti. Ovo podriva autoritet Parlamenta Bosne i Hercegovine i kompromituje kvalitet i transparentnost zakonodavnog procesa. Posebno je bitno održati javne rasprave o mogućim izmjenama, uz široke konsultacije javnosti. Tako se i o ovom prijedlogu treba voditi široka rasprava. U popratnom pismu, čitavog seta zakonskih izmjena, sem Izbornog zakona, predlagači navode i da predložene izmjene doprinose jačanju institucionalne efikasnosti. Međutim, ne može se zaključiti da predložene izmjene vode jačanju institucionalne efikasnosti. Ove izmjene isključivo pogoduju političkim strankama i jačanju nihovog uticaja na izborni proces. U svakom slučaju, ako predlagači ostanu kod svojih prijedloga, bilo bi poželjno da se o ovim, kao i o eventualnim drugim prijedlozima izmjena Izbornog zakona održe široke rasprave, jer je to jedini ispravan način da se regulira ovako važna oblast.

More...

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – utjecaj na izbor vijećnika u Gradsko vijeće Grada Mostara

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

In this text author pointed out the influence of a Decision of Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina on election of members of Municipality Council of city of Mostar. The author expresses his attitude that the Decision of Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina was not legal recommendation for managing local elections in Municipality of Mostar. But, since elections are not held, the opinion of author is (for which he is providing the legal arguments) that by the relevant interpretation of constitutional and statutory provisions could be reached reliable legal conclusion that the Municipality Council of the Mostar, which four-year term has expired, may continue its functioning and fulfill its obligations under its jurisdiction until a new Municipality Council is elected, and such functioning is based on the principles of constitutionality and legality.

More...

Duktus Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 9/09 o ustavnosti Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Mostara

Author(s): Zvonko Mijan / Language(s): Croatian

Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (Ustavni sud) je 16. rujna 2009. godine pet izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine podnijelo zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi čl. 19.1, 19.2, 19.3, 19.4, 19.5, 19.6 i 19.7 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (Izborni zakon), odredbi čl. VI.C st. 4 i 7 Amandmana CI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (Ustav F BiH), st. 1 uvodnog općeg dijela i st. 2 Odluke visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojom se proglašava Statut Grada Mostara i odredbi čl. 7, 15, 16, 17, 38, 44 i 45 Statuta Grada Mostara 3 (Statut).

More...

Uzroci i posljedice donošenja i (ne)primjenivanja Statuta Grada Mostara i Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Author(s): Božo Žepić / Language(s): Croatian

Na osnovu stečenog iskustva i znanstveno stručne spoznaje ustvrdio bih da je Grad Mostar nepotrebno i nezasluženo izdvojen od ostalih jedinica lokalne uprave i samouprave u Bosni i Hercegovini, radi čega je u cjelokupnom poratnom vremenu izdvojeno tretiran, postavši tako nezasluženo i neopravdano „Grad slučaj“. Genezu njegovih problema i nezadovoljstva svih njegovih građana, bez obzira na naciju, vjeru i politička opredjeljenja, nalazimo već u Rimskom, Washintonskom i Daytonskom mirovnom sporazumu, a nastavak u ustavima države i Federacije Bosne i Hercegovine, te odlukama institucija pravnog i političkog sustava na svim razinama vlasti. Mostar nije ključ rješenja ni za Federaciju Bosne i Hercegovine, ni za državu, kako su to neki isticali. Ključ rješenja je sveobuhvatna i temeljita ustavna reforma, koja bi osigurala potpun jednak status mostarske lokalne zajednice sa svim drugim jedinicama lokalne uprave i samouprave u zemlji, kao što je to izričito predviđeno Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi. Brojni su uzroci neprovođenja Odluke Ustavnoga suda. Uvjerenja smo da, prije svega, nije bilo niti danas ima političke volje ključnih faktora odlučivanja da se ona provede. To je na drugoj strani imalo goleme štetne posljedice. Međutim, postojali su i argumentirani formalno-pravni razlozi njezine manjkavosti, proturječnosti i nedosljednosti. Sažeti su u činjenici da Ustavni sud nije poništio istovjetne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koje je poništio u nižim aktima: Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine i Statutu Grada Mostara. To je predstavljalo uporišnu točku za sve one koji su imali interes blokirati njezino provođenje. Smatramo korisnim svaki dalji dijalog te racionalnu, argumentiranu i dobronamjernu nakanu usmjerenu stvaranju povoljnog ozračja i traženju adekvatnog sadašnjeg, ali i budućeg rješenja za Grad Mostar, njegove narode i građane. Ipak, čini nam se da je pravo i potpuno rješenje gotovo nemoguće postići parcijalnim poboljšanjima Statuta, već prethodnim temeljitim ustavnim reformama na razini Federacije i države Bosne i Hercegovine, a potom posve novim Statutom Grada Mostara.

More...

Upravni spor u Federaciji BiH – mogućnost odlučivanja u sporu pune jurisdikcije

Author(s): Nurko Pobrić / Language(s): Bosnian

ZUS u normativnom pogledu sadrži značajne mogućnosti da se spor pred nadležnim sudovima odvija kao spor pune jurisdikcije. Međutim, ona se u praksi ne koristi dovoljno, pa se, u pravilu, upravni sporovi odvijaju kao sporovi o zakonitosti. ZUS sadrži i neka rješenja (na koja je ukazano), koja nisu u funkciji efikasne zaštite prava građana, kao i rješenja koja nisu u skladu sa članom 6 stav 1 Konvencije. Spomenute nedostake ZUSa, neophodno je otkloniti, izmjenom ZUSa ili donošenjem novog ZUSa. U novom ZUSu (ili u njegovim izmjenama), trebalo bi odrediti, kao pravilo, da u upravnim sporovima sudi vijeće od trojice sudija, a izuzetno sudija pojedinac. Takođe, neophodno je „vratiti“ rješenje iz ranije važećeg ZUSa, da na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Odredbe ZUSa o obaveznim elementima tužbe, pa i tužbe zbog šutnje uprave, potrebno je sadržajno šire i jasnije urediti. U cilju usklađivanja ZUSa sa članom 6 stav 1 Konvencije, ZUS bi, kao pravilo, trebao uspostaviti obaveznost usmene rasprave i odlučivanje u sporu pune jurisdikcije, te pravo na žalbu, u odnosu na prvostepenu presudu (i rješenje). S istim ciljem, trebalo bi sistematski riješiti pitanje besplatne pravne pomoći.

More...

Organizacija i nadležnost upravnih sudova i upravni spor pune jurisdikcije u Bosni i Hercegovini

Author(s): Predrag Krsmanović / Language(s): Bosnian

Iz formalnopravne i uporednopravne perspektive bi se moglo zaključiti da ustrojstvo, nadležnosti i jurisdikcija sudova u BiH uglavnom ne odstupa od upravno-sudskog sistema koji postoji i funkcioniše u zemljama članicama Evropske unije, posebno ako se ima u vidu da taj sistem nije jednoobrazan i uniformisan ni među članicama Unije. Isto bi se moglo reći i za usklađenost procesnih zakona, s tim što bi se određene zamjerke mogle uputiti u pogledu nedovoljne efikasnosti sudova u provođenju zakona povodom obaveze suđenja u razumnom roku po odredbama člana 6 EKLJP. Za ovo su zaslužne procesne odredbe koje nedovoljno, ili nedovoljno jasno, stimulišu sudove na meritorno rješavanje upravnih sporova. Takođe se određene zamjerke procesnom zakonodavstvu mogu uputiti i u pogledu dosljednosti u nepropisivanju (makar i ograničenog) prava na žalbu u upravnom sporu. To je u suprotnosti sa odredbama člana 13 EKLJP, kojom je jasno i izričito propisano da svako ima pravo na djelotvoran (efikasan) pravni lijek. Na tim osnovama se nameće pitanje da li je u Bosni i Hercegovini, u cilju efikasnijeg provođenje zakona, neophodno izvršiti reformu organizacije i nadležnosti sudova koji odlučuju o upravnim sporovima kako bi se napustio sistem redovnih sudova i kako bi se prešlo na sistem specijalizovanih upravnih sudova, sa dvostepenim nivoom odlučivanja. Treba podsjetiti da se u prilog takvoj reformi kao argumenti, između ostalog, navode: veća specijalizacija, brže, potpunije i efikasnije rješavanja upravnih sporova i veća uloga upravnih sudova u razvoju upravnog prava. Suprotno tome, ne iznose se relevantni argumenti (pogotovo ne pravni) u korist sistema upravno-sudske zaštite u okviru redovnih sudova. Iz izloženog se takođe postavlja i pitanje potrebe reforme domaćih procesnih zakona o upravnim sporovima u pogledu širine jurisdikcija sudova, odnosno izmjena i dopuna kojima bi se sudovi jasnijim i eksplicitnijim procesnim ovlaštenjima i obavezama više obavezivali i podsticali da odlučuju u sporu pune jurisdikcije, kako bi se veći broj predmeta okončavao meritorno. S tim u vezi treba razmisliti i o potrebi zakonskih intervencija u odredbe koje se odnose na pitanja održavanja usmene i javne rasprave, posebno u formi izričitog propisivanja usmene rasprave kao pravila ili načela. Takođe treba razmotriti i pitanje usklađenosti domaćeg zakonodavstva sa članom 13 EKLJP, omogućavanjem žalbe kao redovnog pravnog lijeka (makar kao izuzetka), te uvođenjem dvostepenosti u odlučivanju u upravnim sporovima.

More...

Prvostupanjski upravni spor u Republici Hrvatskoj

Author(s): Tamara Bogdanović / Language(s): Croatian

U Zakon o upravnim sporovima koji je na snazi od 1. siječnja 2012. ugrađeni su europski standardi na čiju primjenu se Republika Hrvatska obvezala pristupanjem Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim protokolima, te je davanjem tužiteljima uvodno navedenih prava sadržanih u pravu na pristup sudu, ispunjena svrha reforme prvostupanjskog upravnog spora kao spora pune jurisdikcije. Iskustvo je pokazalo da su mnoge rasprave na prvostupanjskim upravnim sudovima održane i zaključene sukladno članku 37 i 39 Zakona o upravnim sporovima bez da su se tužitelji ili tuženici odazvali pozivu na ročište, a neke su zaključene bez da je tuženik dostavio spis predmeta sukladno ovlasti suda iz članka 32 stavka 4 Zakona o upravnim sporovima. Usko gledano, za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja svrhovito je bilo samo održavanje onih rasprava održanih radi provođenja dokaza koje je sud ocijenio potrebnim provesti, jer su stranke koje su na raspravi samo iznosile svoje stavove mogle navedeno pisano iznijeti kroz sadržaj tužbe i odgovora na tužbu. Međutim, navedena činjenica ne dovodi u pitanje da je već samim davanjem takvih procesnih ovlaštenja strankama ispunjena svrha reforme prvostupanjskog upravnog spora, jer je na sudu da strankama omogući korištenje zakonski dozvoljenih procesnih ovlaštenja, a na strankama je da izaberu aktivan ili pasivan pristup sudjelovanju u prvostupanjskom upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije. Naime, neodržavanje rasprave u svim situacijama u kojima sud ne smatra potrebnim izvoditi nove dokaze, dovelo bi do neispunjavanja prava stranke na javnu raspravu kada to stranka izričito traži, smatrao to sud potrebnim ili ne, kao i na neispunjavanje prava stranke na javnu objavu presude.

More...

Novi zakon o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini: Postupak dodjele ugovora o uslugama iz Aneksa II. Dio B

Author(s): Enesa Mrkaljević / Language(s): Bosnian

New Law of Public Procurement in Bosnia and Herzegovina regulated non-priority services (Services referred to in Annex II Part B) in its article 8 for the very first time. Contract award procedure referred to in this Article is defined to be regulated by a rulebook to be adopted by the B&H Council of Ministers, which it did. Yet it is deemed that adopted rulebook did not regulate the procedure in proper way. The procedure seems to be complicated, unclear and not well adopted in the praxis. The basic principle of transparency, competition and best value for money seem to be not well preserved. Therefore, the amendments to Law on Public Procurement are recommended.

More...

Izbjegavanje primjene Zakona o javnim nabavkama BiH: Projekt „Andrićgrad“

Author(s): Rifat Zlomužica / Language(s): Bosnian

The immediate motive for discussion on topic from the title is decision of Government of RS, which the user of investment funds, economic subject in charge for the building „Andric town“ in Visegrad, is free of using rules from the Law on public procurement. According to the article 5 of the Law on public procurement, there are categories of agreement which are prescribed, that can be dismissed from the using rules of this Law. Analising this act, it was found that the decision of Government of RS doesn't have foundation in the Law on public procurement. Does the Government of RS, or economic subject is obligated to apply the rules of the PPL, we can give positive answer with the analysis of article 3 of this Law. Mentioned decision of Government of RS violates the main principles of PPL in B&H, like the principle of the most effective way of using public investment funds, principle of transparency, principle of equal treatment and nondiscrimination, and the principle of equal competition among the providers. In the consideration of final value of project, principles of public procurement in EU and international competition of economic subjects, are also violated. The controversial decision of Government of RS showed that in valid Law on public procurement of B&H aren't provided this and similar cases, so with this Law are not clearly given powers to the state institutions, responsible for the proper application of the laws, to act ex officio. However, there remains space for debate, does the article 48 (4) implies that the Agency for public procurement of B&H has that right. Besides that, PPL of B&H did not include adequate legal remedies for the same or similar cases.

More...

Javne nabavke – postojeća i nova rješenja: Usporedba važećeg zakona i novog nacrta

Author(s): Džemal Klepić / Language(s): Bosnian

Proces javnih nabavki u Bosni i Hercegovini predstavlja značajno tržište i otvara velike mogućnosti za razvoj privrede i poslovnog okruženja u državi. Pouzdanih procjena vrijednosti tržišta javnih nabavki nema, međutim prema tvrdnjama udruženja Tender iz Banja Luke, vrijednost tržišta javnih nabavki prelazi 3 milijarde KM na godišnjem nivou. Zakon o javnim nabavkama je procesni zakon koji definiše tok postupka javnih nabavki. Ovaj zakon bi trebao da obezbijedi zakonski okvir za efikasan način trošenja javnih sredstava ali uz poštovanje principa transparentnosti, konkurencije, jednakog pristupa pravnoj zaštiti, nediskriminacije i jednako-pravnosti. Važeći ZJN je od momenta usvajanja 2004 pa do danas bio predmet mnogih kritika stručne ali i opšte javnosti kao i institucija za praćenje napretka BiH u Euro-Atlanskih integracija. Zbog nedostataka ovog zakona nastajali su mnogi problemi u procesima javnih nabavki, odugovlačenje procesa, brojni sudski sporovi, netransparentnost u procesima, brojne žalbe ali i tvrdnje da oko 400 miliona KM na godišnjem nivou u javnim nabavkama „pojede“ korupcija. Agencija kao predlagač Nacrta nastojala je ponuditi rješenja za mnoge probleme koji su uočeni u primjeni važećeg ZJN te ih unaprijediti i uvesti nove instrumente koji su usklađeni sa Direktivama EZ ali i domaćom pravnom praksom. U mnogim aspektima je uspjela pomiriti ova dva kriterija ali u nekim i nije, poput izuzeća od primjene zakona ili preventivno-instruktivna djelatnost Agencije. Pored toga predlagač je ponudio Nacrt na javnu raspravu kako bi prikupio što više komentara učesnika u procesu javnih nabavki, civilnog sektora i drugih zainteresovanih strana te ih uvrstio u zakon, što na neki način predstavlja (vrlo pozitivan) presedan u zakonodavnoj praksi BiH. U ovom radu utvrdili smo značajan broj noviteta i izmjena u odnosu na važeći ZJN. Promjene unešene u Nacrt se mogu podijeliti u tri skupine i to na: a) nove institute preuzete iz Direktiva EZ, b) bitne izmjene rješenja u važećem ZJN i c) manje korekcije rješenja u ZJN. Novi instituti preuzeti iz direktiva EZ i uvršteni u Nacrt će u velikoj mjeri doprinijeti poboljšanju konkurentnosti, transparentnosti, jednostavnijeg postupanja, skraćenja trajanja procesa i poboljšanja pravne zaštite u procesima javnih nabavki. Jedan od noviteta preuzetih iz Direktiva EZ je i Komparativni dijalog (čl. 29 i 30) koji se primjenjuje kod izuzetno složenih i dugotrajnih postupaka javnih nabavki a najčešće se primjenjuje u postupku dodjele koncesija i odabiru privatnog partnera. Prethodnim informacijskim obavještenjem (čl. 37) se daje mogućnost i ugovornim organima ali i ponuđačima da planirano priđu procesu, skraćuju se rokovi i olakšava izbor. Svakako jedna od najbitnijih novina je uvođenje CPV – Opšteg rječnika javnih nabavki, kao sistema obilježavanja predmeta javne nabavke. Ovim sistemom označavanja se ukida mogućnost „ciljanog“ postavljanja tehničkih uslova, favoriziranja određenog proizvođača, ali se i daje mogućnost lakšeg prepoznavanja predmeta nabavke na međunarodnom tržištu jer je to međunarodno prihvaćen način obilježavanja roba i usluga. Pored navedenih, izdvojili smo i Rezervirani ugovor (čl. 9), uslove za dobacivanje zahtjeva za učešće (čl.70) kao i sistem kvalifikacija iz člana 39 koji pruža uslove za fleksibilnije postupanje kao novitete i objasnili njihove prednosti. Prestanak postupka javnih nabavki (čl. 71) daje mogućnost da se i sa jednom primljenom prihvatljivom ponudom postupak javnih nabavki može nastaviti što je do sada predstavljalo veliku kočnicu jer važeći ZJN predviđa minimalno tri ponude za nastavak procesa. Također smo objasnili i izmjene i novosti u procesima pravne zaštite (čl. 95 – 124) i otvaranja mogućnosti žalbenog procesa u drugostepenom postupku pred Sudom BiH. Od bitnih izmjena rješenja važećeg ZJN izdvojili smo rokove (Odjeljak F – čl. 40 – 45) gdje u pojedinim procesima imamo skraćenje, kao kod prethodnog obavještenja, dok kod drugih, poput javnih nabavki međunarodnog vrijednosnog razreda, imamo produženje rokova. Subvencionirani ugovori se mijenjaju (član 7) i jasno se određuje postotak subvencije. Okvirni sporazum (član 32) definiše se u skladu sa Direktivama EU i daje cijeli niz mogućnosti za primjenu. Kvalifikacija kandidata i ponuđača (čl. 45 - 53) je jasno definisana i smanjuje mogućnost za neosnovano odbijanje ponuda na osnovu proizvoljne procjene ili prethodno određenih kvalifikacija koje nisu bliske većini učesnika na tržištu. Međutim, u ovom dijelu Nacrt ne nudi rješenje za problem licenci za obavljanje određenih djelatnosti koje su propisane drugim zakonima a koje se postavljaju kao uslov za obavljanje određenih usluga, poput avio prijevoza ili građevinskih radova, ili nabavku određenih roba, poput medicinske opreme ili potrošnog bolničkog materijala. Ovaj problem posebno dolazi do izražaja kod javnih nabavki međunarodnog vrijednosnog razreda gdje učesnici iz drugih zemalja ostaju diskriminirani za pravo učešća ili ukoliko dobiju ugovor, moraju prvo pribaviti odgovarajuću licencu od nadležnog ministarstva na entitetskom nivou. Nacrt, dalje, ukida mogućnost zabrane podugovaranja (čl. 75) te za konkurentski zahtjev daje nova rješenja čime povećava transparentnost u ovom postupku nabavke (čl. 88 i 89). Pravna zaštita daje rješenja koja će ubrzati sam postupak javne nabavke. Pored toga nacrt uvodi i mogućnost podnošenja prekršajne prijave koje mogu podnijet Agencija kao i Ured za razmatranje žalbi. Od ostalih unapređenja izdvojili bismo: proširenje izuzeća (član 10); fleksibilnije definisanje postupanja za predmete nabavke iz Aneksa II dio B (član 8); procjena vrijednosti nabavke (član 15) i garancije (član 63) se definišu zakonom, a ne podzakonskim aktom, što je ranije bio slučaj; ukida se mogućnosti traženja garancije za ponudu za nabavke vrijednosti manje od 100.000,00 KM te davanje mogućnosti za pokretanje upravnog spora i ugovornim organima. Odstupanja u odnosu na praksu i Direktive EZ, u najbitnijoj mjeri, izražena su u odredbama o izuzeću, komunalnim djelatnostima i određivanju ovlasti Agencije kao nadzornog organa. Svakako da ova odstupanja imaju svoja opravdanja ukoliko se uzmu u obzir postojeći zakonski okviri i izgrađena infrastruktura u ovim oblastima. Kod izuzeća do izražaja dolaze ovlasti dodijeljene ustavom i zakonima pojedinim organima (obrana, državna tajna, prirodni i zakonski monopoli i dr.) kao i drugim institucijama (diplomatska predstavništva) i njihovim statusom u državi. Praksa EZ jeste a posebnim aktom uređuje komunalne djelatnosti i procese javnih nabavki vezanim za ove djelatnosti. Predlagač u okviru Nacrta daje rješenje i jasno definiše djelatnosti preuzete iz zasebne directive EZ, te na taj način, zajedno sa drugim vrstama, reguliše I ovu vrstu javnih nabavki. Što je s obzirom na veličinu tržišta, vrijednostima nabavki i način na koji je ova oblast regulisana dobro rješenje. Davanjem ovlasti Agenciji da bude neka vrsta regulatora i kontrolora sektora javnih nabavki predstavlja presedan. Ovu ulogu treba da obavljaju organi koji imaju ovlasti da vrše praćenje nezakonitih djelatnosti u državi i da u potrebnom momentu djeluju u skladu sa svojim ovlastima. Uloga Agencije treba da bude zadržana u postojećem kapacitetu i jedino može preporučiti ovlaštenim organima određene aktivnosti ili podnijeti prijavu protiv lica koja djeluju suprotno zakonu. Ovaj zakon predstavlja odlično rješenje za uređenje javnih nabavki u Bosni i Hercegovini. Predlagač je uspio da maksimalno iscrpi svoje mogućnosti i u najvećoj mogućoj mjeri, u datom momentu, uskladi rješenje sa praksama i Direktivama EZ. Rješenja ponuđena u ovom zakonu će doprinijeti kreiranju uslova za poštovanje principa transparentnosti, konkurencije, jednakog pristupa pravnoj zaštiti, nediskriminacije i jednako-pravnosti u procesima javnih nabavk u BiH. U bitnome će povećati efikasnost, skratiti vrijeme kao i troškove procesa. Izrada ovog zakona je tek u srednjoj fazi, konačan sud o ovom nacrtu moguće će biti donijeti tek nakon što se završi i druga faza javne rasprave i pripremi finalna verzija prijedloga zakona koja će biti upućena u daljnju proceduru. Vjerujem da će do tog momenta ovaj nacrt pretrpjeti izmjene, ali i da će te izmjene samo doprinijeti još boljem načinu regulisanja ove oblasti u BiH.

More...

Proces imenovanja ambasadora u Bosni i Hercegovini

Author(s): Author Not Specified / Language(s): Bosnian

Kao što partitura predstavlja hronološki niz muzičkih dionica jednog orkestra koji proizvodi zvučnu harmoniju, diplomatske aktivnosti jedne države bi trebale biti predstavljene nizom sinhronizovanih mjera. Takvu koherentnost u vanjskim poslovima gotovo je nemoguće postići bez zakonskog okvira kojim bi se decidno regulirala ova oblast. Činjenica da Bosna i Hercegovina (BiH) nema Zakon o vanjskim poslovima, ostavlja mnogo prostora improvizaciji i ad hoc pristupu rješavanja pitanja iz ove oblasti. Umjesto Zakona, BiH ima samo smjernice vanjske politike koje su prezentirane u šturom obliku i toliko generalizirane da je moguće izvesti međusobno suprotstavljena pravila o vanjskoj politici, a da ona pri tome ostaju unutar „okvira“ zadatih smjernica vanjske politike. Ovakve antinomije su samo konkretan produkt ustavnih antinomija u cjelini. To znači da u praksi ambasadori BiH imaju neobično veliku autonomiju u vlastitoj, subjektivnoj interpretaciji vanjske državne politike. Praktična posljedica je da diplomatija BiH na međunarodnoj sceni često djeluje kao orkestar bez dirigenta. Ne treba isticati da upravo diplomatija predstavlja ključnu institucionalnu osnovu na koju se potrebno oslanjati u procesu izgradnje ukupnog imidža zemlje. Profesionalizam diplomata i pažljiv odabir najvišeg diplomatskog predstavnika u zemlji prijema – ambasadora, u velikoj mjeri određuju opći utisak o zemlji pošiljaocu, odnosno kakav će biti ukupan rejting neke države u zemlji prijema. Posao diplomata je da, putem Ministarstva vanjskih poslova (MVP), analiziraju i predlažu Predsjedništvu konkretne mjere u sferi vanjske politike, kao i da sprovode tu politiku. Taj posao je olakšan ukoliko postoji jasno određen set koherentne politike. Ukoliko šefovi diplomatskih predstavništava u inostranstvu nemaju potrebna znanja, kredibilitet i kapacitet da budu dio jedinstvene koherentne vanjske politike, onda će i posao diplomata biti uzaludan, a interesi države neće biti prezentirani niti ostvarivani na odgovarajući način. U praksi se dešava da i velike zemlje, sa stabilnim ekonomijama i dugotrajnom diplomatskom praksom, povremeno prave greške prilikom imenovanja ambasadora. Međutim, njihove ambasade imaju veliki broj uposlenika, tako da ambasadori mogu delegirati najveći dio svoga posla profesionalnim diplomatama koji imaju relevantno obrazovanje i iskustvo. Ovim se minimizira prostor za greške, a time i rizik od posljedica eventualnih propusta. Male zemlje sa ograničenim resursima, poput BiH, imaju male ambasade u kojima, pored ambasadora, često rade samo dva profesionalna diplomata ili čak samo jedan. Ambasadori takvih zemalja nisu samo najviši diplomatski predstavnici u zemlji prijema već su praktično predominantni, autonomni, često jedini predstavnici svojih zemalja u državi prijema. Njihov lični kredibilitet se često poistovjećuje sa kredibilitetom njihovih država, a njihovi diplomatski propusti u pravilu se tumače kao stavovi i poruke njihovih zemalja. Ukratko, greške koje prave ambasadori malih zemalja mnogo su vidljivije i ukupna šteta je veća. Odabir (najviših) diplomatskih predstavnika u malim zemljama, poput BiH, predstavlja krajnje osjetljivo i odgovorno pitanje pa mu se mora posvetiti i posebna pažnja.

More...

Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o neustavnosti 9. januara ,,Dana Republike Srpske”

Author(s): Demirel Delić / Language(s): Bosnian

Multietnički sastav entiteta mora biti primijenjen kao relevantno činjenično stanje u odnosu na praznike koji imaju simboličko značenje, a proslavljanje svjetovnog praznika na datum koji je isključivo vezan za jedan narod, organizovanje crkvenih svečanosti i slavljenje krsne slave Republike Srpske istog tog datuma, nedvosmisleno ukazuje na oficijelnu vezu institucija javne vlasti Republike Srpske sa isključivo jednom religijskom skupinom i jednim narodom. To implicira nedozvoljenu diskriminaciju socijalnih grupa bez opravdanog i legitimnog cilja. Argumentacija iznesena u izdvojenim mišljenjima nije uvjerljiva i u osnovi sumira segmentirane stavove o različitim pitanjima koja su „istrgnuta“ iz stvarnosti konkretnog predmeta. Ona je pravno beznačajna. Proaktivnost Ustavnog suda BiH je pohvalna, ali je sistemska svrsishodnost takvog djelovanja, zbog benevolentog promatranja krucijalnih problema društva, upitna za državu. Vrijeme je da se uspostavi jedinstven pristup sekularnosti u Bosni i Hercegovini. U analizi sam se zadržao na liniji argumentacije u korist laicističkog modela, uvažavajući pristupe primijenjene u sličnim pluralnim i multikonfesionalnim društvima. Na ispitu su nosioci javnih funkcija, jer odluku U 3/13 treba prihvatiti kao apel za racionalno-argumentiran pristup sistemskom rješenju jednog problema koji izvire u religiji (nepoštovanju principa sekularne države) i uvire u normiranju datuma koji su izvan prava i pozitivnog sjećanja na konkretne činjenice. Čini se da nosioci javnih (eventualno i najviših pravosudnih) funkcija, uglavnom nisu svjesni da ne rješavaju problem nego postaju dio problema koji je odgovoran za posljedice nedefinisanog pristupa sekularnosti i kolektivnim identitetima u BiH.

More...

Prikaz presude Vrhovnog suda o segregaciji u javnom obrazovanju

Author(s): Sevima Sali-Terzić / Language(s): Bosnian

Nesumnjivo je da segregacija u školama koja je nazvana sistemom „dvije škole pod jednim krovom“ predstavlja diskriminaciju koja mora biti ukinuta. O tome postoje brojni politički dokumenti, kako međunarodnih tijela, tako i domaćih vlasti, ali sada postoji i konačno pravno stanovište Vrhovnog suda, sa nalogom o mjerama koje moraju biti preduzete s ciljem dokidanja diskriminacije. Naravno, nije nepoznata praksa u BiH da se politički dokumenti donose više po inerciji i pod pritiskom, nego kao izraz potrebe odgovornog odnosa prema životnim problemima ili kao putokaz za rješavanje problema i da često ostaju samo deklaratorni. Također, nije novo ni to da se odluke sudova ne izvršavaju, uključujući i presude međunarodnih sudova, kao što je slučaj sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava Sejdić i Finci protiv BiH, čije provođenje, uprkos svim pritiscima međunarodnih tijela i institucija, nije ni na vidiku. Međutim, ovaj slučaj predstavlja i još jedan dokaz vrlo ograničenog dometa svih reformi pravosudnog sistema koje se kontinuirano odvijaju od 2003. godine do danas, jer se iz njega jasno vidi da, uprkos svemu, još postoje sudovi i sudije koji umjesto njegovanja principa vladavine prava slijede zamišljenu ili realnu „politiku“, pa s tim ciljem čine zaista velike napore kako bi pravno obrazložili da je segregacija kao oblik diskriminacije ipak dozvoljena. U takvoj situaciji, uprkos ohrabrujućem stanovištu Vrhovnog suda u presudi koja je razmatrana u ovom tekstu, sigurno je samo da žrtve diskriminacije, kako u slučaju segregacije, tako i u drugim slučajevima povodom kojih se obraćaju sudovima, pred sobom imaju dug i trnovit put.

More...

Načelo ne bis in idem i disciplinski postupak – prije i nakon presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu A. i B. protiv Norveške

Author(s): Alen Rajko / Language(s): Croatian

The author analyzes the specifics of disciplinary procedure in relation to criminal and misdemeanor proceedings, in the context of the principle ne bis in idem. Development of the related practice of the European Court of Human Rights, ranging from the judgment Zolotukhin to the judgment A. and B., is also discussed. The author points out that a parallel disciplinary procedure is not automatically excluded after the criminal or misdemeanor judgment.

More...

Ljudsko pravo na vodu u hrvatskom zakonodavstvu – de lege lata i de lege ferenda

Author(s): Desanka Sarvan / Language(s): Croatian

In this paper, the author analyzes the representation of elements of the normative content of human right to water in the legislation of the Republic of Croatia de lege lata, reflecting the representation of these elements in EU law and the legal position of the European Court of Human Rights in relation to violations of human right to water. The author proposes de lege ferenda the legal regulation of the measure of the limitation or the suspension of the supply of water services in Croatian legislation in accordance with the normative content of human right to water and proposes the constitution of human rights on water.

More...

Republika Hrvatska kao dio Zapadno-balkanske rute: tri mjeseca na tri lokacije s izbjeglicama i migrantima u Hrvatskoj

Author(s): Jasna Barberić / Language(s): Croatian

Unatoč tome što je više od milijun izbjeglica i migranata stiglo u Europu, ne smije se zaboraviti da je većina izbjeglica iz Sirije našla utočište u zemljama u razvoju, blizu njihovih zemalja podrijetla, kao što pokazuju podaci Međunarodne organizacije za migracije iz prosinca 2015. Naime, većina sirijskih izbjeglica našla je azil u Turskoj (2,2 milijuna), u Libanonu (1,2 milijuna) i Jordanu (približno 630.000). Iako je Zapadno-balkanska ruta zatvorena prije više od godinu dana, izbjeglice i migranti i dalje dolaze u Europu, ali se njihov broj znatno smanjio. Mnogi prolaze kroz Hrvatsku, a istovremeno članice Europske unije vraćaju dio tražitelja azila u Hrvatsku. Posljedice ove krize osjećaju se danas na politike u državama kroz koje su ljudi prolazili, u državama destinacije, ali čak i u onim državama koje krizu nisu osjetile, ali su članice Europske unije. Kriza je pokazala ozbiljne nedostatke u ostvarivanju zajedničkog europskog sustava azila, uključujući nedovoljnu solidarnost država članica Europske unije u pružanju međunarodne zaštite kao i nemogućnost očuvanja schengenskog prostora te time ubrzala reformu Europskog zajedničkog sustava azila. Bit će potrebno još nekoliko godina da bi se moglo prosuditi hoće li reforma biti uspješna. Mišljenja sam da će biti moguće uskladiti i unaprijediti propise u području azila, ali time se neće u potpunosti postići pravednija raspodjela tražitelja azila i izbjeglica među državama članicama Europske unije. Kao migrante, i izbjeglice će i dalje privlačiti zemlje visokog životnog standarda u kojima će se lakše i brže integrirati i u kojima živi veći broj njihovih sunarodnjaka koji će im olakšati uključivanje u društvo u zemlji azila.

More...

Koordinativni kapacitet Vlade Republike Hrvatske: aktualno stanje i preporuke za poboljšanje

Author(s): Teo Giljević / Language(s): Croatian

U radu analiziram pojmove koordinacije i koordinativnog kapaciteta hrvatske državne uprave. Koordinacija se definira kao proces usklađivanja i prilagođavanja odluka i djelovanja više aktera radi postizanja određenog cilja koji se ne može postići djelovanjem samo jednog aktera. Upravni kapacitet se promatra kao sposobnost upravne organizacije ili pak upravnog sustava za provođenje propisa i oblikovanje javnih politika u skladu s doktrinom dobrog upravljanja. S tim u skladu koordinativni kapacitet također predstavlja sposobnost upravnog sustava za usklađivanje i međusobno prilagođavanje pri ispunjavanju upravnih ciljeva. U hrvatskom upravnom sustavu postoje strukture i propisi namijenjeni upravo koordinaciji. Međutim, u ključnim strateškim dokumentima, izvještajima i radovima upravnih znanstvenika dugi niz godina navodi se kako upravo hrvatska uprava pati od problema nezadovoljavajuće razine koordinacije upravnog sustava. Hrvatskom centru Vlade nedostaje upravni kapacitet za praćenje stanja i oblikovanje prijedloga rješenja društvenih problema. Postojeći centar vlade u Hrvatskoj ne nameće tempo rada, ne nameće teme već obavlja većinom protokolarne funkcije. To se može okarakterizirati kao reaktivni pristup koji podrazumijeva uglavnom pristajanje bez pogovora na ono što središnja tijela državne uprave predlažu. Rezultat toga je negativna koordinacija obzirom da prijedlozi dolaze iz ministarstava, prolaze tzv. koordinacije gdje se prvo raspravlja na službeničkoj razini i na razini struke, a tek nakon toga se dolazi na političku razinu. Za osiguranje kvalitetnog rada Vlade Republike Hrvatske nužno je jačanje centra vlade na način da raspolaže sa odgovarajućim upravnim kapacitetom, službenicima ekspertima za pojedina upravna područja. Također, centar vlade je potrebno koncentrirati u jedinstveni središnji policy ured Vlade. Zadaće takvog ureda bile bi provođenje sustavne evaluacije prijedloga linijskih ministarstava, povezivanje prijedloga resornih ministarstava s temeljnim smjernicama i ciljevima Vlade te davanje resornim ministarstvima vertikalne policy smjernice za slijeđenje temeljnih ciljeva Vlade u implementaciji određene politike. Jedinstveni policy ured trebao bi biti organiziran tako da prati podjelu rada po resorima, na način da svaka organizacijska jedinica policy ureda prati rad i komunicira s pojedinim resorom. Koordinaciji bi pomogao strateški dokument koji bi definirao ciljeve Vlade Republike Hrvatske na temelju kojega bi druga državna tijela mogla izrađivati svoje strateške planove te se međusobno usklađivati. To bi pridonijelo pozitivnoj koordinaciji pri oblikovanju javnih politika kao i boljem provođenju propisa. Koordinaciju u upravnom sustavu značajno bi unaprijedilo kad bi tijela državne uprave više koristila postojeće instrumente koordinacije ugrađene u hrvatske propise poput međuresornih radnih skupina, procjene učinaka propisa, davanja i traženje mišljenja.

More...

Međunarodna i privremena zaštita (azil i supsidijarna zaštita) u Republici Hrvatskoj

Author(s): Tamara Bogdanović / Language(s): Croatian

Pribavljeni statistički podaci neminovno ukazuju da specijalizacija u azilnim predmetima na Upravnom sudu u Zagrebu za sada nije provediva, te se sada ne može predvidjeti da li bi ona u dogledno vrijeme bila provediva, s obzirom na moguće povećanje broja azilnih predmeta na sudu. Prema najnovijim medijskim informacijama u rujnu 2016. iz članica Europske unije, npr. Kraljevine Švedske, Republike Austrije i Savezne Republike Njemačke u Republiku Hrvatsku vraćeno je oko 600 osoba, te nije moguće predvidjeti koliki broj će i ubuduće biti vraćen u Republiku Hrvatsku, govori se i o broju od 3.000 izbjeglica koje će biti vraćene na temelju Dublinskog sporazuma, jer su pri ulasku u Europsku uniju prvo registrirane u Republici Hrvatskoj, a u navedenim zemljama nisu dobile azil. Opće je poznato da već postoji i međunarodna obveza da Republika Hrvatska zbrine dio izbjeglica prema dogovorenim kvotama unutar Europske unije, o kojim finalnim dogovorima još uvijek traju pregovori unutar Europske komisije među svim državama članicama Europske unije. Moje mišljenje je da je i na ovom broju zaprimljenih predmeta vidljiv doprinos i značaj upravnosudske prakse u razvoju i primjeni standarda pravne zaštite u smislu poštivanja načela pristupa sudu i svih elemenata koje ono u sebi sadrži, te primjeni i tumačenju pravnih shvaćanja viših sudova i u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji. Međutim, svjedoci smo vremena u kojem je europska politika otvorenih vrata za izbjeglice doživjela slom, jer se u posljednjih pet godina većina izbjeglica nije uspjela ni zaposliti, niti integrirati u europsko društvo, te se ni od hrvatskih sudaca koji se bave predmetima azila ne može očekivati da izbjeglicama bude dan status međunarodne ili privremene zaštite zato da bi u Republici Hrvatskoj bili socijalni slučajevi s pravom na smještaj, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu skrb. Naime, ne može se tražiti od Republike Hrvatske da osigura bolje materijalne uvjete za izbjeglice od onih materijalnih uvjeta koje osigurava svojim nezaposlenim ili bolesnim građanima. Iz navedenih razloga za očekivati je da se statistika odbijenih tužbi tražitelja azila u skorije vrijeme neće promijeniti, te je prema mome mišljenju potrebno da Europska unija uloži istinski napor i velika novčana sredstva radi stvaranja humanitarnih zona u blizini samih ratnih područja, te da se pronađu mehanizmi zabrane dugotrajnih oružanih sukoba koji se koriste civilima i iscrpljuju i ljudske i ekonomske resurse na područjima na kojima izbijaju. Masovni broj izbjeglica koji se pojavio u ovom stoljeću samo je posljedica globalnog siromaštva i nepostojanja demokracije i šansi za preživljavanje i osobni uspjeh, a koji bi morali biti stvoreni u svim područjima svijeta, ukoliko želimo opstanak europske kulture i uspostavljenih standarda ljudskih prava. Ključ je u obrazovanju, infrastrukturi i nagrađivanju svake vrste rada, a u zabrani iskorištavanja neznanja i fizičkog rada ljudi koji nemaju izbora da bi oni i njihove obitelji preživjeli. Prema mišljenju autorice, pristup rješavanju svakog problema bi trebao biti ne samo da se saniraju posljedice, već da se detektiraju i eliminiraju uzroci, jer je to jedini način za trajno rješenje problema. Slikovito rečeno, sve dok ne ugasimo vulkan, imat ćemo problema od posljedica izlijevanja lave.

More...

Osvrt na prvu novelu hrvatskog Zakona o pravu na pristup informacijama

Author(s): Dubravka Bevandić / Language(s): Croatian

Pravo na pristup informacijama je dio procesa otvaranja vlasti prema građanima te je preventivni instrument za borbu protiv korupcije. Ponovna uporaba informacija predstavlja nadogradnju pristupa informacijama te predstavlja njihovo korištenje za komercijalnu ili nekomercijalnu svrhu. U pojedinim državama pravni okvir prava na pristup informacijama doživljava razvoj standarda, a u odnosu na ponovnu uporabu informacija prilagodbu Direktivi iz 2013. godine. U Republici Hrvatskoj je pravo na pristup i ponovnu uporaba informacija doživjelo određene promjene stupanjem na snagu ZID ZPPI 2015. Regulacija ponovne uporabe informacija, kao i u drugim članicama Europske unije, daje mogućnost iskorištavanja informacija koje prikupljaju i obrađuju tijela javne vlasti, radi stvaranje dodane vrijednosti informacija u komercijalne svrhe za izradu novih proizvoda primjerice aplikacija koje se naplaćuje na tržištu ili u nekomercijalne svrhe za izradu znanstvenih ili drugih analiza. Ponovna uporaba informacija kao novo pravno područje je doživjelo izmjene sukladno zahtjevima Direktive iz 2013. godine te je Republika Hrvatska transponirala navedenu Direktivu usvajanjem ZID ZPPI 2015. 5.1. Poboljšanja zakonskog teksta Razmatranjem promjena koje su unesene u zakonski tekst kojim se regulira pravo na pristup i ponovnu uporabu informacija može se zaključiti da je došlo do određenog poboljšanja od kojih je važno naglasiti: (a) zakonske pojmove, (b) proaktivnu objavu informacija i savjetovanje s javnošću, (c) zlouporabu prava, (d) inspekcijski nadzor, (e) postupanje sa zahtjevom za ponovnu uporabu informacija, (f) naplatu troškova, (g) dozvole (licence) i isključiva prava te (h) uključivanje informacija knjižnica, muzeja i arhiva u režim ponovne uporabe informacija. (a) Zakonski pojmovi: ZID ZPPI 2015 je napravio korisnu promjenu u zakonskoj definiciji tijela javne vlasti detaljnim određivanje tijela koja su obvezna postupati po ZPPI-u na način da je izostavio određene skupine kao što su fizičke osobe koje obavljaju javnu službu, a s druge strane uvrstio tijela za koja postoje javni interes zbog finaciranja iz proračuna ili iz javnih sredstava. Dopunjena definicija pojma informacije, koja prema novom uređenju, osim oblika informacije, sadrži i poveznicu na djelokrug, organizaciju i rad tijela javne vlasti naglašava da se ZPPI-om traže informacije koje imaju javni karakter. Definicija pojma vlasnika informacije naglašava kako pristup klasificiranoj informaciji u Republici Hrvatskoj i informaciji strane države ili organizacije može odobriti isključivo vlasnik informacije, a u ostalim slučajevima tijelo javne vlasti koje je posjednik informacije. Institucija Povjerenika za informiranje je dodatno osnažena dopunom prema kojoj predstavlja i neovisno državno tijelo za zaštitu prava na ponovnu uporabu informacija i sukladno tome štiti, prati i promiče pravo na pristup i ponovnu uporavu informacija. Negativna definicija zahtjeva za pristup informacijama predstavlja poboljšanje jer nabraja primjere što ne predstavlja zahtjev, a s druge strane tijelo javne vlasti putem dostave obavijesti izvješćuje korisnika o tome pri čemu ga upućuje na način ostvarivanja njegovog prava. (b) Proaktivna objava informacija i savjetovanje s javnošću: Sistematičnije uređenje proaktivne objave informacija se i ovom izmjenom naglašava i stavlja u funkciju i korisnika i tijela javne vlasti jer se objavom informacija smanjuje potreba za podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama. Dodatno poboljšanje predstavlja obveza objave informacija u strojnom čitljivom obliku iako strojna čitljivost nije korisna za informacije koje nisu struktuirane. U području savjetovanja s javnošću došlo je do detaljnijeg uređenja postupka određivanjem sadržaja plana savjetovanja, smanjivanja broja tijela javne vlasti koja trebaju provoditi savjetovanje, određivanjem dokumenata za koje se provodi savjetovanje i uvođenjem središnjeg državnog internetskog portala za savjetovanje s javnošću. Iako je u području savjetovanja s javnošću došlo do pozitivnih promjena potrebno je ukazati da je ostala otvorena mogućnost provodbe savjetovanja u roku koji je kraći od 30 dana zbog zakonskog izričaja „u pravilu u trajanju od 30 dana“, a za objavu izvješća o savjetovanju s javnošću nije propisan rok u kojem je tijelo javne vlasti dužno objaviti izvješće. (c) Zlouporaba prava: Nakon dugogodišnje primjene ZPPI-a prepoznata je potreba za uređenjem zaštite tijela javne vlasti od zahtjeva korisnika koji učestalim podnošenjem zahtjeva opterećuju rad i redovno funkcioniranja tijela javne vlasti, a pri tome nemaju za cilj postizanje otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. (d) Inspekcijski nadzor: ZID ZPPI 2015 je upotpunio i sistematizirao poslove inspektora koje obavljaju u inspekcijskom nadzoru što je važno jer po prijašnjem uređenju nije propisivao nadziranje provedbe savjetovanja s javnošću i javnost rada. Važnost inspekcijskog nadzora očituje se i prilikom prekršajnog kažnjavanja. (e) Postupanje sa zahtjevima za ponovnu uporabu informacija: ZID ZPPI 2015 je detaljno propisao postupanje sa zahtjevom za ponovnu uporabu informacija bez obzira na svrhu korištenja informacija, a također je detaljno propisao i razloge za odbijanje zahtjeva, koji su u skladu sa zahtjevima Direktive iz 2013. (f) Naplata troškova: ZID ZPPI 2015. je uredio pravila koja se odnose na naplatu troškova pri čemu se posebno definiraju pravila koja uključuje naplatu marginalnih (graničnih) troškova u slučajevima kada se informacije traže temeljem zahtjeva za ponovnu uporabu informacija. Također su uređena pravila naplate troškova za tijela javne vlasti koje se financira iz vlastitih prihoda ili tijela javne vlasti koje prihodima pokrivaju troškove prikupljanja, izrade, reprodukcije i objave te za troškove koje mogu naplatiti knjižnice, muzeji i arhivi. (g) Dozvole (licence): Kao i Direktiva iz 2013. godine tako i ZID ZPPI 2015 određuje da se podaci za ponovnu uporabu daju bez ograničenja, a u opravdanim slučajevima tijelo javne vlasti može odrediti uvjete za ponovnu uporabu. Uvjeti ponovne uporabe utvrđuju se u skladu sa standardnim otvornim dozvolama, uz obvezu objavljivanje uvjeta na internetskoj stranici. Isključiva prava mogu se odobriti samo kada je to nužno za pružanje javne usluge ili drugih usuga u javnom interesu. (h) Uključivanje informacija knjižnica, muzeja i arhiva s u režim ponovne uporabe informacija: ZID ZPPI 2015 je uključio u krug obveznika omogućavanja ponovne uporabe knjižnice, muzeje i arhive, uzimajući u obzir važnost digitaliziranih sadržaja u kulturi, a što je i zahtjev Direktive iz 2013. godine. 5.2. Promjene koje se ne mogu pozitivno ocijeniti Unatoč opisanom sve promjene koje je doveo ZID ZPPI 2015 ne mogu se pozitivno ocijeniti. To se osobito očituje u: (a) uređenju pojedinih zakonskih ograničenja, (b) prekršajnim odredbama i (c) uređenju dozvola i naknade troškova podzakonskim aktima u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZIP ZPPI 2015. (a) Uređenje pojednih zakonskih ograničenja: Osnovno je pravilo da su informacije koje su u posjedu tijela javne vlasti dostupne ukoliko ne postoje zakonska ograničenja. U području zakonskih ograničenja koja je uveo ZID ZPPI 2015 potrebno je spomenuti ograničenje koje se odnosi na slučaj kada je informacija u postupku izrade unutar jednog ili između više tijela javne vlasti, a njezinim bi objavljivanjem prije dovršetka cjelovite i konačne informacije moglo ozbiljno narušiti proces njezine izrade i ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova. Nije sporno da postoji potreba da u određenim slučajevima tijela javne vlasti ograničavaju pristup informacijama koje nisu cjelovite ili konačne te kada se radi o internim procesima prilikom donošenju propisa i odluka. Važno je da ta ograničenja nisu apsolutnog karaktera te su tijela javne vlasti prije donošenja odluke o zahtjevu za pristup informacijama obvezna provesti test razmjernosti i javnog interesa. Međutim, dodatnim propisivanjem da se pristup informaciji može ograničiti i nakon što je informacija dovršena i nepropisavanjem da su tijela javne vlasti dužna Povjereniku za informiranje u postupku po žalbi protiv rješenja o ograničenju informacija omogućiti uvid u te informacije u odnosu na druga zakonska ograničenja čini se neosnovano u odnosu na druga zakonska ograničenja. (b) Prekršajne odredbe: U dijelu koji se odnosi na prekršajne odredbe ZID ZPPI 2015 je odredio da se za prekršaj može kazniti samo odgovorna osoba u tijelu javne vlasti, što u praksi može dovesti i do prekršajnog kažnjavanja službenika za informiranje kao odgovorne osobe umjesto čelnika tijela. Također tijelo javne vlasti više prekršajno ne odgovara iako financijske sankcije mogu poticajno djelovati na postupanje u skladu sa zakonom. Manjkavost prekršajnih odredbi se očituje i u brisanju prekršaja za neobjavljivanje informacija iz članka 10 ZPPI-a, neimenovanju službenika za informiranje i nedostavljanju godišnjeg izvješće o provedbi ZPPI-a te je provedba inspekcijskog nadzora preduvjet za izdavanje prekršajnog naloga. (c) Uređenje dozvola i naknade troškova podzakonskim aktima u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZID ZPPI 2015: ZID ZPPI 2015 je usklađen s Direktivom iz 2013. godine tako da se ključni nedostatak sastoji u tome da su uređenje dozvola i naknade troškova koji su neophodni prilikom donošenja rješenja o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija vezani uz podzakonske propise koje se trebaju donijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZID ZPPI-a 2015, imajući u vidu da su sve odredbe ZID ZPPI-a 2015 stupile na snagu u roku osam dana od dana objave u „Narodnim novinama“. Na taj način je ostalo otvoreno pitanje kako će tijela javne vlasti u periodu dok nisu doneseni podzakonski akti u slučaju odobravanja ponovne uporabe u rješenju navoditi vrstu dozvole kojim se utvrđuju uvjeti uporabe te visinu i način izračuna troškova. Zaključno se može utvrditi da je pravni okvir pristupa informacijma u skladu s međunarodnim standardima, a ponovne uporabe informacije u skladu s europskom regulacijom, a na Povjereniku za informiranje i Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske ostaje velika uloga u tumačenju i pravilnoj primjeni odredbi o pristupu i ponovnoj uporabi informacija i razvoju pravne prakse. Ponovna uporaba informacija je novo pravno područje za koje korisnici još uvijek nisu pokazali dovoljni interes, a s druge strane tijela javne vlasti nisu dovoljno upoznata s praktičnom provedbom zakonskih odredbi. S obzirom da se zakonodavni okvir pristupa i ponovne uporabe informacija uslijed određenih okolnosti mijenjao i dopunjavao ukoliko se u praksi pokaže potreba za unapređenjem pravnog okvira Povjerenik za informiranje može inicirati donošenje ili izmjenu propisa.

More...